Praksija – znam što želim, gdje želim, kako želim, što ću koristiti i kako ću to provesti

U posljednje vrijeme se dosta govori o praksiji, izazovima praksije te na koji način utječu na svakodnevno funkcioniranje. Praksija dolazi iz latinske riječi “raditi, provoditi”, no njen opis je daleko od te dvije riječi. Prema Ayres, praksija je neuorloški proces kroz koji kognicija usmjerava motoričke akcije (Ayres, 1985). Laički rečeno, praksija uključuje stvaranje ideje što želim raditi (ideacija), zatim planiranje onoga što želim raditi (motorička organizacija ili motoričko planiranje), provođenje planirane akcije (izvedba) i sposobnosti refleksije na temelju dobivenih informacija kako bi u budućnosti prilagodio izvedbu (feedback i feedforward mehanizam).

Zbog svega navedenog dijelimo slijedeće praksiju dijelimo na slijedeće sastavnice:

  • IDEACIJU koja podrazumijeva stvaranje ideje što želim raditi i što mogu koristiti u okolini da bi to napravio za što mi je svakako potrebno prepoznavanje potencijala koje okolin i predmeti u njoj imaju, osvještenost koji su moji potencijali i gdje sam ja;
  • MOTORIČKO PLANIRANJE koje uključuje stvaranje plana akcije za što je potrebna kvalitetna svjesnost sebe (shema tijela) i svjesnost gdje se tijelo nalazi u prostoru u specifičnom vremenu (tjelesna osvještenost), zatim kognitivna sposobnost razumijevanja akcija i predmeta u okolini, poput posjedovanja dobre bilateralne integracije radi glatke izvedbe pokreta, vještina rješavanja problema kako bi u budućnosti ispravili/prilagodili naše pokrete. Motoričko planiranje je povezano s novim motoričkim akcijama koje s vremenom postanu reflektivne i manje nove, te tada ne trebaju centralne mehanizme kontrole za izvedbu, primjerice kod hodanje, hvatovi i sl.
  • IZVOĐENJE koje obuhvaća provedbu planirane ideje.
  • FEEDBACK i FEEDFORWARD mehanizmi koji osiguravaju dodatne informacija kako bi se dalje (u budućnosti) sudjelovalo u aktivnosti.

Praksija se u biti razlikuje od motoričke vještine, jer uključuje više različitih funkcija, tako da je složenija. Ona povezuje motoričke i senzoričke vještine sa kognitivnim i procesnim vještinama. Praksija je zato temelj za nošenje s fizičkom okolinom na adaptivan način. Ključni elementi koji su potrebni za praksiju su SHEMA TIJELA i INTERNALNE MAPE, odnosno nesvjesne mape tijela i pokreta koje su pohranjene u našem mozgu (senzoričke i motoričke) koje su razvijene vremenom kroz ponavaljanje akcija.

Music, Kids, Children, Play, Xylophone, Tambourine

Istraživanje okoline kroz funkcionalne aktivnosti koje imaju svrhu (namjeru), koriste ideaciju, stvaraju motoričke planove, izvode aktivnosti, osiguravaju aktivaciju feedback i feedforward sveze, temelj je za razvoj praksije. Predmeti koje koristimo u određenoj akciji i okolina ima kvalitete koje nas “pozivaju” da se uključimo u nju, no za to moramo imati motorički potencijal, i zbog toga u djece s motoričkim poremećajima postoji odstupanje u praksiji. Praksija je ta koja izaziva adaptivne odgovore, što je još dr Ayers spomenula.

Child, Tower, Building Blocks, Blocks, Wooden Blocks

Prema Ayres, deficit praksije je RAZVOJNA DISPRAKSIJA, koja se javlja se u ranoj dobi ine mora biti povezana s ozljedama i promjenama mozga. Obuhvaća poteškoće učenja novih motoričkih akcija i generaliziranju akcija, problem planiranja i organiziranja. Kod dispraksičnog dijeteta može postojati učenje novi specifične akcije kroz ponavljanje i izvedbu, no izostaje mogućnost generalizacije sposobnosti na nepoznate akcije (Ayers, 1979). Disfunkcije praksije prema istraživanjima koja su provedena korištenje Testa senzoričke integracije i praksije (The Sensory Integration and Praxis Tests – SIPT) su:

  • ideacijska praksija;
  • vizualna praksija;
  • praksija na verbalan nalog;
  • somatopraksija.

Funkcionalni izazovi koje se očituju u svakodnevnom životu, a posljedica su poteškoća praksije:

  • izazovi u dostizanju razvojnih miljokaza,
  • izazovi u inicijaciji akcija i aktivnosti – stvaranje ideje u svakodnevnom životu, u bazičnim aktivnostima (odijevanje, hranjenje, kretanje i sl), igri i socijalnoj participaciji
  • poteškoće pri izvođenju, poput koordiniranja obje ruke zajedno (vezivanje vezica), poteškoće na tjelesnom odgoju, pretjerano kretanje
  • poteškoće pri korištenju prostora i vremena, primjerice koji se može uočiti kroz djetetovo korištenje samo određenog dijela prostora, stola, torbe i sl, poteškoće organiziranja u vremenu;
  • poteškoće pri korištenje predmeta koje koristimo u svakodnevnom životu, posebno zadaci koji zahtjevaju spretnost šake, slaganje puzzli, pisanje, korištenje pribora za jelo, četkice za zube, odjeće, igračaka i sl.
  • poteškoće u interakciji s predmetima u aktivnosti, okolinom i osobama u okolini, primjerice neuroednost pri jelu, poteškoće u vožnji bicikla, poteškoće u stvaranju odnosa sa vršnjacima
  • poteškoće propoznavanja kvalitete konteksta u kojem se provodi akcija (engl. affordances) te posljedično vrlo jednostavno korištenje sebe, predmeta, osoba i okoline, primjerice poteškoće simboličke igre.

Kada govorimo o intervencijskim strategijama u radu s djecom s teškoćama praksije tada se svakako potrebno usmjeriti na funkcionalne ciljeve relevantne za dijete, obitelj i njihovu okolinu, te primjerice možemo raditi na svjesnosti tijela, procesuiranju informacija iz tijela ili okoline, rješavanju problema, stvaranju i interakcijama, organizaciji vremena i prostora, predviđanju budućih akcijskih sekvenci, prilagođavanju na nepredviđeno, planiranju akcija, sekvencioniranju i komuniciranju o onome što se dogodilo. Pristupi koji se u radu mogu koristiti su:

  • Ayres pristup senzoričke integracije
  • CO-OP pristup
  • terapija igrom, pristup “Učim se igrati” prema Stagnitti
Podijelite nas: