Senzorička integracija – DODIR - preživljavanje, razvoj i društveni život – Epizoda 4/5

Život u pandemiji je utjecao na niz promjena u našem ponašanju. Kako dajemo ruku kada se upoznajemo ili pozdravljamo, koliko grlimo one koje volimo, koliko blizu dolazimo do poznatih, odnosno nepoznatih. Sve prije navedeno je vezano za jedan od naših najvećih organa i jedan od, prema dr Jean Ayres, 3 ključna senzorička sustava. Sustav koji je iznimno važan za niz različitih funkcija koje opet utječu na naše ponašanje i djelovanje u aktivnostima dnevnog života - DODIR ili TAKTILNI SUSTAV.

Mnogobrojna iskustva i znanstvanea istraživanja kroz desteljeća su ukazala na važnost dodira kao senzoričkog sustava. Dodir je važan za za optimalan emocionalan, tjelesni i kognitivni razvoj, odnosno za mentalno, fizičko i socijalno zdravlje (Shore, 1997., Black­well, 2000.). Osjet dodira nam je važan za aktivnosti poput hranjenja, spavanja, kupanja/tuširanja, odijevanja, istraživanja/učenja i socijalne participacije.

Dodir nam je sustav koji nismo baš u mogućnosti isključiti, recimo kao vid ili sluh. Ako nam je vani prejako sunce, staviti ćemo naočale, kao i kada ne vidimo dobro. Kada čujemo prejako, poklopiti ćemo svoje uši ili kada ne čujemo staviti ćemo slušni aparatić. A što ako dodir osjećamo prejako ili preslabo. Samo zamislite kako je to.

No, krenimo od početka.

1. osjet dodira je jedinstveni osjet kojeg stvara nekoliko različitih osjetilnih tjelešaca. Zašto je ovo bitno? Zamislite da ste u parkiću ili kafiću i razgovarate o problemima na poslu, izazovima koje vaše dijete ima. I to radite s jednom osobom. Sada zamislite da ste na istom mjestu, ali razgovarate u grupi ljudi i oko vas su vaša djeca koja, kao i svako dijete trebaju vašu pažnju. Možete li zamisliti? Nije baš lagano. To je i jedan od razloga zašto je osjet dodira dosta kompleksan. Mi na različitim mjestima imamo različita osjetila tjelešca koja kontinuirano sakupljaju različite informacije. Te informacije se onda identificiraju, obrađuju, integriraju kako bi dobili potpunu sliku. Da bi lakše ovo razumijeli, idemo prikazati na jednom ili više primjera. Zamislite vaše oko u koje je nešto upalo, i osjetite da vas jako smeta, ali nije baš da možete jasno definirati gdje se to nešto nalazi, već odlazite na ogledalo još dodatno pogledati vaše oko ili zamolite nekoga oko sebe da vam pogleda oko. To je zato što oko ima osjetilna tjelešca dodira koja su nam bitna za više zaštitnu funkciju, ali ne i diskriminatornu (gdje se što nalazi). Dok, kada tražite ključ u torbi ili džepu točno ćete znati gdje se on nalazi bez da pogledate u torbu, kao što ćete i znati kojim dijelom prsta ćete ga uhvatiti. Znači osjet dodira je jedinstven osjet, kojeg osiguravaju različita osjetilna tjelešca sa različitim funcijama čime osiguravaju dvije funkcije: zaštitnu i diskriminatornu. Istraživanja ukazuju da kod neurorazličite djece (autizam, ADHD, ADD) češće dolazi do neučinkovite interpretacije i integracije koja može uzrokovati izazove u izvedbi njima važnih aktivnosti, poput hranjenja, odijevanja, interakcije i/ili igre s vršnjacima, kao i učenja. Kao jedan primjer navela bi dječaka s dijagnozom ADHD koji je išao u redovan vrtić. Dječaku je dosta često bilo teško sudjelovati u aktivnostima u grupi, pogotovo mirnim aktivnostima, aktivnostima za stolom. Ztaim bilo mu je teško baratati predmetima poput kista ili bojica. Također, velike je izazove imao na dječjem igralištu. Često je bio prepoznat kao nepažljiv, te ako onaj koji povremeno zna udariti drugo dijete. U biti sve navedeno se moglo objasniti kroz prizmu njegovog neučinkovitog taktilnog sustava (što je i pokazala opsežna procjena). Naime, u grupnim mirnim aktivnostima, poput sjedenja u krugu i slušanja priče, postoji velika mogućnost da osobu netko slučajno nježno dotaknuti. Za učinkovit senzorički sustav, ovo nije problem. Sustav definira lagani dodir kao nešto neopasno te daje dalje informacije, možeš mirno raditi svoju aktivnost dalje. No, kada imamo sustav koji je taktilno defanzivan, što znači da taktilne informacije doživljava kao opasne, zastrašujući, tada se aktivira obrambena reakcija. Kada su se situacije u kojima je sjedio u krugu dešavale ujutro, dječak ih je lakše podnosio, prije svega njegov je organizam bio odmoran, no i prije vrtića je provodio dosta aktivnosti koje su uključivale njegovo tijelo u "težem fizičkom radu" koji je na njega djelovao umirujuće. Dječak je također bio jako pedantan, pa nije volio kada bi mu se majica smočila tijekom pranja ruku. Kada je bio mali, prelazak na hranu koja je sadržavala recimo usitnjene dijelove u gušćoj tekućini mu je stvarao problem. Znao bi se zagrcnuti i nakon kraćeg vremena ju je počeo izbjegavati. Također često su nastajali problemi odijevanja, koji su doveli do toga da je na koncu imao jednu do dvije najdraže majice i jedne hlače koje bi nosio. Promjene u smislu prelaska s dugih na kratke (proljeće) i kratkih na duge rukave/nogavice (jesen) su mu stvarale izazov. Za to je roditeljima trebalo dosta živaca, vremena i energije. Neke od strategija koje su savjetovane su bile: u grupi sjedenje na način da je iza njega zid, stolica s naslonom ili stolica koja ga stisne, ogrtanje elastičnim materijalom (likrom) kojeg samostalno može stisnuti kako bi si pružio dostatno (aktivnog) dubokog pritiska koji je na njega djelovao umirujuće. Pasivni pritisak, u smislu težinskog jastuka ili utega nismo prakticirali jer je konačan cilj bio da samostalno osvijesti aktivnosti koje mu pružaju mogućnost da sam sebe organizira i time razvija svoje vještine samoregulacije. Također savjetovano je da prvo jede hranu koja je konkretna, koju treba dobro sažvakati i onda prelazi na hranu koja se "može izgubiti u ustima". Prije nego su predloženi savjeti napravljena je procjena kojom se došlo do informacijama o aktivnostima u kojima ima izazov, razlozima zašto se to dešava, kao i aktivnostima koje djeluju organizirajuće na njega. Dječakov taktilni sustav, točnije njegov zaštitni dio, je bio toliko jak da ga je kontinuirano upozoravao na opasnosti od novih i nepredviđenih senzoričkih podražaja (taktilnih), koje bi svako drugo dijete smatralo nebitnim. Kada je dječak kroz igru osvjestio koje aktivnosti mu osiguravaju da se bolje osjeća, kao i prilagodbe okoline koje su mu osigurale potrebnu podršku tada se i izvedba aktivnosti mijenjala.
2. osjet je povezan s emocijama. Informacije koje se zaprimaju u taktilni sustav, šalju se i obrađuju u dijelu mozga koji onda stvara sliku mape tijela. Mapa tijela je kao karta koja nam osigurava informacije gdje se koji dio nalazi i dodiruje (mjesto), kako se dodiruje (toplo, hladno, mekano, grubo i sl) i koliko jako se dodiruje. Taj dio mozga se naziva somatosenzorički korteks i on ima (u ovom slučaju) diskriminatornu funkciju. To bi značilo da nam on u biti odgovara na pitanje - gdje? kako? Također, taktilni sustav je povezan i sa dijelom mozga koji osjetu pridodaje emocionalnu notu (limbički sustav). Aktualna istraživanja osiguravaju sve više dokaza da je osjet dodira ključan za naš emocionalni i socijalni razvoj (Holden, 1996.; Field i sur., 1997.; Shore, 1997.; Blackwell, 2000.), ali i na naše obrasce ponašanja u odrasloj životnoj dobi (od tuda i strategije koža na koža, grljenje, napuštanje fizičkog kažnjavanja djece, poticanje kontakata sportaša u grupnim sportovima, korištenje dodira u osoba s demencijom, korištenje terapijskih pasa i drugih životinja i sl). Kada nas netko zagrli, tada osjećamo sigurnost i sreću, kada se udarimo malim prstom u fotelju, tada osjećamo neugodu, tugu ili bijes. Osjet dodira također prolazi kroz naš sustav za alarm, odnosno retikularni aktivacijski sustav. Zbog toga možemo naglo reagirati kada nam prijeti velika opasnost, recimo od jednog pauka, ali isto tako možemo spustiti razinu uzbuđenja ako nas netko zagrli. Znači osjet dodira je povezan s našim emocijama, emocionalnim stanje, stanjem uzbuđenja i aktiviteta te time i našim ponašanjem. Vratimo se na dječaka sa početka priče. Njegovi izazovi su uključivali i izazove samoregulacije, što ste vrlo vjerojatno i sami zaključili. Njegovo kontinuirano usmjeravanja na osjete od kojih se brani je uzrokovalo da se ne može usmjeriti (stanjem uzbuđenja i aktiviteta) na onoga koji mu govori, posebno ako mu osoba stoji blizu. Da u grupi često nije pratio aktivnosti i da je povremeno naglo reagirao, čak i udarcima (ponašanje), kada mu je stvarno bilo previše. To nije opravdanje njegovog ponašanja, već samo informacija koja je ukazala roditeljima i odgajateljima da se takve situacije mogu prevenirati.
3. osjeti su više povezani s izvanjskim triggerima nego s unutrašnjim. Kako bi uspješno funkcionirali, naš mozak određuje koje su mu informacije važne, a koje nisu, tako da senzoričke informacije koje nastaju u našem tijelu zbog našeg kretanja ili stajanja, nekako imaju evolucijski manju važnost od informacija koje nam dolaze iz izvanjskog svijeta. Najbolji primjer bi bio slijedeći, zamislite da plivate ili sjedite na stolici za stolom u svojoj kuhinji i vaše tijelo vam šalje informacije da se određeni mišići stičšću, da vaša pluća se šire i sakupljaju, osjećate pritisak stolice i naslona na vašu stražnjicu ili leđa. Ne usmjeravate pažnju na to, jel da. Što je u biti i bolje, jer kako bi dok o tome razmišljate išta napravili. I onda, recimo, dok plivate u moru kraj noge vam prođe nešto što vas dotakne. Ili, dok sjedite vam nešto nježno prođe po vratu. Odmah ćete stati, ustuknuti, pogledati, čak i dotaknuti. Ovo je bio čisti mehanizam preživljavanja. Znači osjet dodira je duboko povezan s izvanjskim svijetom i često ima zaštitnu funkciju. I ponovno se vraćamo na našeg dječaka od ranije. Sve što je on radio je bilo zaštita sebe samoga od svijeta koji nije u potpunosti razumio iz temeljnog razloga što informacije koje je on dobio povremeno su bile zastrašujuće. Samo si zamislite kako vam je kada se probudite i osjetite da vam je utrnula noga. Hoćete li s njom odmah hodati? Ili ćete ju pogledati dobro, popipati ili izmasirati. Vjerojatno ono drugo. Iako i sami znate da vam je noga ista kao prije, trebaju vam informacije iz drugih sustava (vizualni, proprioceptivni) kako bi čim prije vratili stvari na svoje mjesto.

I zato, dodir je bitan, možda jako bitan.

Literatura

Fisher  Ag,  Murray EA, Bundy  AC  (1991). Sensory Integration: Theory and Practice. F. A. Davis Company

Kranowitz CS (2005). The Out od Sync Child, Recognizing and Coping with Sensory Processing Disorder, Revised and Updated Edition, Penguin Books Ltd.

Linden, D. J. (2016). Touch: The science of hand, heart, mind. Penguin.

Smith Roley S, Blanche EI, Schaaf RC (2002). Understanding the Nature of Sensory Integration with divers populations. PRO-ED, Inc. Austin. Texas. USA 

Moffat A, Maragakis F (2010). Razumijevanje utjecaja poremećaja senzoričkog procesuiranja  na participaciju djece i mladih s autizmom . V. radionice radnoterapeutskih vještina. Materijali s radionica

 Schaaf RC, Miller LJ (2005). OCCUPATIONAL THERAPY USING A SENSORY INTEGRATIVE APPROACH FOR CHILDREN WITH DEVELOPMENTAL DISABILITIES. MENTAL RETARDATION AND DEVELOPMENTAL DISABILITIES RESEARCH REVIEWS 11: 143–148 (2005)Schaaf RC, Mailloux Z (2015). Clinician’s gudie for implementing  sensory integration ®. American Occupational Therapy Association Inc. USA Bethesda

Yack E, Sutton S, Aquilla P (2003) Building Bridges through Sensory Integration. 2nd Edt. Sensory Resources