U posljednje vrijeme se dosta govori o praksiji, izazovima praksije te na koji način utječu na svakodnevno funkcioniranje. Praksija dolazi iz latinske riječi “raditi, provoditi”, no njen opis je daleko od te dvije riječi. Prema Ayres, praksija je neuorloški proces kroz koji kognicija usmjerava motoričke akcije (Ayres, 1985). Laički rečeno, praksija uključuje stvaranje ideje što želim raditi (ideacija), zatim planiranje onoga što želim raditi (motorička organizacija ili motoričko planiranje), provođenje planirane akcije (izvedba) i sposobnosti refleksije na temelju dobivenih informacija kako bi u budućnosti prilagodio izvedbu (feedback i feedforward mehanizam).
Zbog svega navedenog dijelimo slijedeće praksiju dijelimo na slijedeće sastavnice:
Praksija se u biti razlikuje od motoričke vještine, jer uključuje više različitih funkcija, tako da je složenija. Ona povezuje motoričke i senzoričke vještine sa kognitivnim i procesnim vještinama. Praksija je zato temelj za nošenje s fizičkom okolinom na adaptivan način. Ključni elementi koji su potrebni za praksiju su SHEMA TIJELA i INTERNALNE MAPE, odnosno nesvjesne mape tijela i pokreta koje su pohranjene u našem mozgu (senzoričke i motoričke) koje su razvijene vremenom kroz ponavaljanje akcija.
Istraživanje okoline kroz funkcionalne aktivnosti koje imaju svrhu (namjeru), koriste ideaciju, stvaraju motoričke planove, izvode aktivnosti, osiguravaju aktivaciju feedback i feedforward sveze, temelj je za razvoj praksije. Predmeti koje koristimo u određenoj akciji i okolina ima kvalitete koje nas “pozivaju” da se uključimo u nju, no za to moramo imati motorički potencijal, i zbog toga u djece s motoričkim poremećajima postoji odstupanje u praksiji. Praksija je ta koja izaziva adaptivne odgovore, što je još dr Ayers spomenula.
Prema Ayres, deficit praksije je RAZVOJNA DISPRAKSIJA, koja se javlja se u ranoj dobi ine mora biti povezana s ozljedama i promjenama mozga. Obuhvaća poteškoće učenja novih motoričkih akcija i generaliziranju akcija, problem planiranja i organiziranja. Kod dispraksičnog dijeteta može postojati učenje novi specifične akcije kroz ponavljanje i izvedbu, no izostaje mogućnost generalizacije sposobnosti na nepoznate akcije (Ayers, 1979). Disfunkcije praksije prema istraživanjima koja su provedena korištenje Testa senzoričke integracije i praksije (The Sensory Integration and Praxis Tests – SIPT) su:
Funkcionalni izazovi koje se očituju u svakodnevnom životu, a posljedica su poteškoća praksije:
Kada govorimo o intervencijskim strategijama u radu s djecom s teškoćama praksije tada se svakako potrebno usmjeriti na funkcionalne ciljeve relevantne za dijete, obitelj i njihovu okolinu, te primjerice možemo raditi na svjesnosti tijela, procesuiranju informacija iz tijela ili okoline, rješavanju problema, stvaranju i interakcijama, organizaciji vremena i prostora, predviđanju budućih akcijskih sekvenci, prilagođavanju na nepredviđeno, planiranju akcija, sekvencioniranju i komuniciranju o onome što se dogodilo. Pristupi koji se u radu mogu koristiti su: