Ljudskim bićima je usađena potreba za održavanjem unutrašnje ravnoteže. Sposobnost samoregulacija je prema prof. Shanker “sposobnost prilagodbe svoga uma i tijela za postizanje i zadržavanje optimalne razine uzbuđenosti potrebne za izvedbu zadatka ili aktivnosti“. Samoregulacija kompetencija koja uključuje vještine poput svjesnosti vlastitog stanja uzbuđenja i načina kako mijenjati razinu uzbuđenja, zatim pažnju, radnu memoriju, kognitivnu fleksibilnost. Samoregulacija je vještina koju dijete uči, pa se nekako uvriježilo mišljenje da su poteškoće samoregulacije najčešće povezana sa popustljivim stilom roditeljstva ili manjkom samokontrole u djeteta, no činjenice ipak govore suprotno.
Veliki broj male djece ima poteškoće pri uspavljivanju i kontinuiranom spavanju, s tim da su uočene veće teškoće u muške djece, te djeca sa čestima upalama uha. Sve navedeno svakako djeluje na povećanje roditeljskog stresa, posebno kada se to dešava kod prvog djeteta.
Roditeljstvo je vjerojatno jedini životni posao za koji nema formalne edukacije, no svi smo itekako svjesni važnosti „kvalitetnog obavljanja navedenog posla“ i njegovog utjecaja za osobu, obitelj, zajednicu i društvo. Mladi roditelji, a pod navedenim mislimo osobe koje su tek postale roditelji, bez obzira na dob, imaju pred sobom vrlo zahtjevan i odgovoran posao, jer savršeno roditeljstvo je tvorevina mašte, ono ne postoji, kao što ne postoji ni savršeno dijete (Longo, 2010). Roditeljstvo tijekom prvih tri godine, a posebno tijekom prvih godinu dana uključuje visoko stresne periode, koji predstavljaju izazov roditeljima. Situacije u kojima se novi roditelji nalaze od njih zahtjevaju da adaptiraju svoje postojeće, ali i razviju nove vještine, promjene osobne navike i rutine te u potpunosti reorganiziraju svoje dnevne okupacije (i to na svim razinama) (Russell, Fechter-Leggett, 2012). Roditeljske vještine i njihova implemetacija u aktivnostima svakodnevnog života značajno utječu na razvoj djeteta, razvoj odnosa roditelj dijete, djetetovu, roditeljsku i zajedničku participaciju u svakodnevnim aktivnostima. Iz perspektive jedne bebe za očekivati je da roditelju u potpunosti razumiju sve oblike komunikacije bebe, pomogne joj i osnaži je u sposobnostima samoregulacije (prelazak iz stanja budnosti u san, održavanje sna, reguliranje razine uzbuđenja potrebne za izvedbu aktivnosti primjerenih dobi, usmjerenosti na aktivnost), znaju sve preduvjete uspješnog hranjenja, prepoznaju važnost senzorno poticajne okoline te najvažnije prepoznaju igru i istraživanje kao rasta i razvoja djeteta.
Senzorička integracija je neurološki proces koji osigurava organizaciju osjeta iz tijela i okoline i koji osigurava uspješnu, aktivnu i neovisnu participaciju u aktivnostima koje osoba/dijete želi, treba ili mora provoditi uz uspješnu interakciju sa svojom okolinom te na način na koji doživljava osjećaj zadovoljstva (Ayres, 1989, str.22).Senzorička iskustva tijekom tipičnog razvoja oblikuju obrasce koje beba koristi kako bi razumjela osjete iz tijela, poput gladi, temperature i potrebe za eliminacijom, kao i informacija poput osjeta pozicije tijela i pokreta iz vestibularnog i proprioceptivnog sustava, zatim osjete izvana poput dodira, vida, mirisa, okusa ili zvuka. Doživljaj ovih osjeta razvija se sa iskustvo, potičući učenje i adaptaciju na okolinske izazove. U većine dojenčadi ovaj proces ide nevjerovatnom brzinom, nesvjesno i sa nešto malo poteškoća. Sve mozgovne funkcije moraju biti u balansu kako bi proizvele adaptivne odgovore na svakodnevne aktivnosti (npr. igranje, hranjenje). Uspješno procesuiranje i interpretiranje senzoričkih informacija je nužno za uspješnu participaciju u svakodnevnom življenju, obitelji i zajednice.
Kako bi savladali vještine senzorički osvještenog roditeljstvca potrebno je:
2. Vještina prepoznavanja S.O.S. /S.T.O.P. znakova
Prepoznavanje SOS ili STOP znakova vrlo je efektivna metoda umirivanja, ali i razvijanja prepoznavanja emotivnih stanja od strane roditelja. Znakovi poput promjena kože, pogleda u stranu, grčevitih pokreta tijela, ruku ili mišića lica, mogu upozoriti roditelje da dijete izlazi iz stanja homestoaze, da su aktivnosti koje se u tome trenutku provode nešto što je izazov iznad onog kojeg dijete može podnijeti i da će uskoro postati disregulirano. U tom trenutku roditelji bi trebali prekinuti aktivnosti koje provode i primijeniti neke od strategija, senzoričkih strategija kako bi umirili dijete.
Signali Opsežnog Senzibiliteta ili S.O.S. znakovi
| Ponašanje: | Zagledavanje, pogled u stranu, isključivanje (switch off), Gašenje (shut down) |
| Boja kože: | Promjene boje kože, povremeni “flekovi” različite (najčešće crvenije) boje, oznojena koža |
| Pokreti: | Grčeviti pokreti |
| Disanje: | Ubrzano, promjenjivo |
U svakodnevnom životu možemo koristiti senzoričke strategije kako bi dijete doveli u optimalno stanje, da ga umirimo kada plače, da mu pomognemo pri hranjenju, da mu pomognemo pri učenju i usvajanju novih vještina. Primjenom tehnika pomažemo djetetu da bolje organizira odgovore na osjete. Sporo kretanje, poput linearnog kretanja djeluje umirujuće i organizirajuće. Kombiniranjem sporog kretanja, ležanja u side-u i dude pomaže dijetetu da se organizira. Propriocepcija osigurava informacije iz mišića i zglobova protiv gravitacije ili otpora. Ona osigurava povratne informacije potrebne za kooridnaciju i umirje nervoznu bebicu. Kada dijete držimo upravno, pomoćući se dolje gore, ili recio sjedeći na lopti i lagano poskakjući osiguravamo bebi proprioceptivne informacije koje umiruju bebicu. Jednako tako pomaže bebi kako bi razvila kontrolu glave, vrata i mišića kralješnice. Kada je beba u potrbušnom položaju u aktivnostima tijekom dana, tada pomaže dijetetu da se samostalno organizira. Duboki dodir i pritisak osiguravamo bebi pri masaži, čvrstom zamatanju (swadling) te nošenju beba u slingu. Sve navedeno djeluje umirujuće.
Nešto više možete pronaći u našem Priručniku za roditelje
