Vrijeme za kremšnite

Napisala: Terezija Tišljar

Razmišljajući o načinu na koji pisati o ovoj temi uvidjela sam da ukoliko pišem o vlastitom iskustvu ne mogu pisati kao stručnjak već kao kao osoba koja je određena svojim odgojem, kulturom, dosadašnjim iskustvima, afektivnošću i svojom duhovnošću.
Avantura je počela dva tjedna nakon rođenja moje najmlađe od tri kćeri kada su na vidjelo počele izlaziti njezine dijagnoze. Bila sam zatečena situacijom u kojoj sam se našla, ali i usred borbe, da ovo dijete živi, jede i diše dan za danom. Gledajući sve što se zbiva oko mene mogu reći da nisam razumijela apsolutno ništa. Pitala sam se zašto mi Bog ovo daje, što želi od mene i što će biti od ovoga djeteta… U ovim trenutcima previranja svoj mir sam našla u dvije konkretne činjenice koje sam do tada imala priliku iskusiti u svome životu, a to su bile da me Bog ljubi i da me ne želi uništiti ovim događajem, iako ga ja svojim razumom ne mogu shvatiti. U kojem god smjeru da su moje misli lutale uvijek su se na kraju vraćale na ovo i u tome nalazile mir. Moja vjera i povjerenje bilo je na kušnji, ali bili su to dani u kojima se gradi pouzdanje.
Moja srednja kći imala je tada četiri godine, a najstarija sedam, bio je drugi tjedan njezinog prvog razreda kada je dobila svoju drugu sestru. Ne moram niti govoriti kako smo narednih par godina živjeli po bolnicama. Slijedeće četiri godine svake godine imali smo po jednu operaciju. Ja sam uvijek bila sa djetetom u bolnici, a mnoštvo napora uložila sam i u učenje i zadaće s najstarijom kćeri. Srednja kći dosta vremena je bila kao na nekoj margini događaja. Imala sam veliku grižnju savijesti što joj ne posvećujem dovoljno vremena i danas mogu reći kako mi fali njezino odrastanje od četvrte do sedme godine života. Ali to su događaji koje smo tada živjeli. Činjenica je da nas je „najmanja“ sve promijenila. Postala sam svijesna da ona nije bila dana samo meni i mome mužu već cijeloj obitelji, familiji, susjedstvu, svojoj vrtićkoj grupi pa tako i svojim sestrama. I kao što su moj život definirali mnogi događaji moga vremena poput rata, uzbuna, pune kuće izbjeglica, bolesnog oca i drugih poteškoća koje su me formirale i oblikovale moju osobnost na jedan poseban i univerzalan način, tako i moju djecu ova činjenica što imaju sestru sa dodatnim izazovima oblikuje na jedinstven način kako bi mogli postati „bolji“ ljudi.
Iza nas su mnogi razgovori o ljubavi, pravednosti, mnoge „metode“ kojima smo im pokušali pokazati da su nam vrijedni i neprocijenjivi.


U trenucima njihovih kriza znali smo im uvoditi neke rituale koji bi im osiguravali „vrijeme za njih“.
Sjećam se kako smo dvije godine za redom srednju kći dva puta tjedno vodili na kremšnite između osnovne škole i glazbene, iako je imala vremena doći doma i ručati, jer je ovo bilo vrijeme u kojem smo ili suprug ili ja bili s njome jedan na jedan i imali vrijeme kada smo mogli čuti što ju muči o čemu razmišlja, kakve krize živi s prijateljicama u školi… Ovo je bilo neprocijenjivo vrijeme. Bilo je drugačije nego doma, ona se osjećala pomalo posebno.
Zanimljivo mi je da gotovo nikada ni jedna od starijih kćeri nije bila ljubomorna na našu „posebnu“ djevojčicu. Mislim da su u dubini srca uvijek znale da je mama u bolnici s onim tko je tada bolestan bilo to one ili njihova sestra. Uvijek su se više mjerile međusobno tj. da li sam ravnopravno rasporedila svoju pažnju na njih dvije. Kako je srednja kći bila samostalna u školi znala mi je predbaciti kako sam sa starijom kćeri puno više učila za školu, nego s njom. Nakon toga ponovno je slijedio razgovor….
Sjećam se jednog razgovora o ljubavi u kojem sam tumačila svojoj kćeri o tome kako ljubav nije kada roditelj ravnopravno dijeli svoje vrijeme na svu svoju djecu već kada dijeli koliko je kome potrebno. Razgovor u usporedbama puno je pomagao mojoj djeci. Kao primjer pričali smo o roditelju koji pravedno dijeli hranu svojoj djeci, svima je bilo jasno da roditelj svojoj bebi i djetetu od tri, dvanaest i sedamnaest godina ne daje jednaku količinu hrane pa čak niti istu hranu. Bebi treba mlijeko, velikima kruta hrana i u različitoj količini ovisno o fazi razvoja. Roditelj će ispravno postupiti samo ako će dati svakome što njemu treba. Slična je stvar i sa učenjem. S najstarijom sam kćeri trebala satima učiti jednu pjesmicu dok ju ne bi naučila napamet, a srednja je došla iz škole s osmijehom od uha do uha kako treba naučiti pjesmicu napamet. Na moje pitanje koja je to pjesma, ona je stala i ponosno ju izrecitirala. Potom smo opet razgovarale o tome koliko je kome pomoći potrebno. Na roditelju je da ima oko koje vidi kome je koliko potreban. Znam da ni ja kao roditelj nisam idealna. Uvjerena sam da većina ljudi nastoji biti što bolji roditelj, ali da ne postoji niti jedan koji barem u nečemu nije pogriješio. Svojoj djeci govorim da sam i ja samo čovijek koji griješi iako u srcu imam želju pružiti im sve što im treba jer ih jako volim.
Moja su djeca isto kao i ja trebala proći jednu vrstu prihvaćanja situacije. Mogu reći da ukoliko su djeca mlađa, kao što su bila moja,ova faza nastupa malo kasnije nego kod roditelja, što i nije toliko loše jer se do tada mi roditelji imamo vremena strukturirati.
Kada odrastaju sa djecom s posebnim izazovima njima je prirodno da je to dijete takvo, ali u trenutku kada oni odlaze u kolektiv osobito u školu počinju uspoređivati svoju sestru s mlađim sestrama svojih prijatelja i postavljaju sebi, a potom i nama, pitanja poput onih da li će njihova sestra uvijek biti drugačija, da li će ozdraviti, da li će se oni možda razboliti… U svojim odgovorima pokušavam im objasniti kako svi ljudi imaju životne probleme različite prirode i da ne postoji život bez teškoća, ali da je od svih poteškoća na koju čovjek može naići u svome životu najgora nutarnja praznina u kojoj se čovjek ne osjeća ljubljenim i kada u tom bezdanu svoje nutrine ne pronalazi nadu. Sve vanjske nedaće života poput financija, bolesti i sličnih poteškoća nisu ništa u usporedbi s time. Oni su sami svjesni koliko radosti i veselja izvire iz njihove sestre, koliko osmijeha, ljubavi i topline ona ima za svakoga od nas iako možda razumski ne spoznaje dubinu stvari. Možda će netko na prvi pogled reći da su to preteške teme za djecu, ali ja vidim da ih oni i te kako razumiju jer danas kada su u dobi od 11 i 14 godina one su već upoznale što znači kada se želiš svidjeti drugima, što znači strah od neuspjeha te koliko djeca mogu biti okrutna jedna prema drugima, ali i s druge strane koliko su ljubljeni od svoje sestre i svojih roditelja.


Puno je toga što bi se još moglo nadodati od toga kako ju uče pjevati, plesati, kako se igraju škole s njome, kako su mi desna ruka u svakodnevnim životnim obvezama, ali i kako razvijaju pozitivnu sliku o sebi, kako su osjetljivi prema drugoj djeci s teškoćama, kako kroz naše nebrojene razgovore uče razgovarati o svojim osjećajima, dilemama i dvojbama.

Podijelite nas: