Učimo kroz igru

Davnih dana urezala mi se rečenica “#Igra je najviši oblik istraživanja” (Einstein). Kako je onda moguće da se danas igru često doživljava kao nezrelo ponašanje kojime se ništa ne postiže (osim možda odmora djeteta) (Whitebread,  Cambridge University) i da se često od djece, posebno djece koja kreću u školu te koja su u školi, očekuje da se igraju kada nauče/ponove ono što je bilo u školi. Djeca uče kroz igru, zbog toga je važno učenje prilagoditi djetetu, kao zaigranu interakciju koja će svakako motivirati dijete da aktivnost samostalno odabere (intrinzična motivacija – preduvjet za usađivanje učenja kao cjloživotnog učenja), da se na njoj dulje zadrži i  da u njoj intenzivnije participira. Pri razlučivanju aktivnosti svakodnevnog života .

ZAŠTO JE IGRA bITNA?

Igra je primarna okupacija djeteta (Parham i Primeau, 1997), što znači da je ona ključna za identitet djeteta, njegov/njezin osjećaj sposobnosti (kompetentnosti), da za dijete ima specifično značenje i vrijednost (prilagođeno od AOTA, 2014). S obzirom da su okupacije karakteristične za specifičnog pojedinca, dijete, uključenje u njih djetetu osigurava zadovoljstvo i ispunjenje (AOTA, 2002b; Pierce, 2001). Igru djeca samostalno odabiru, intrinzicno su motivirana sudjelovati u njoj. Posebno igre koje određeno dijete voli.

A ogra je ključna za rast i razvoj djeteta, jer kroz igru djete primjerice uči rješavati probleme, uči razvijati i uvježbavati odnose sa vršnjacima, ali i odraslima, razvija fino motoričke i grubo motoričke vještine, uči zadržavati pažnju na zadatku, uči rukovoditi svojim emocijama……

DOBRO, IGRA JE VAŽNA, NO KAKO PRETVORITI UČENJE U IGRU

Svako je dijete drugačije (čak i jednojajčani blizanci, vjerujte mi) tako da nema univerzalnog recepta kako pretvoriti učenje u igru, no svakako postoje načini kako samo možete koristiti djetetovu igru kao sredstvo učenja sadržaja koji su mu definirani kroz školske obveze. Prije svega, potrebno je pogledati u koje se igre dijete uključuje, što voli raditi, na koji način voli raditi, zatim razmisliti gdje se stvaraju izazovi u igri i kako mu pružiti podršku, a da opet ne “odradimo aktivnost za njega/nju”. Ako želite dobru evaluaciju igre kao dnevne okupacije djeteta svakako se možete javiti radnom terapeuta/radnoj terapeutkinji koji će napraviti evaluaciju djetetovih aktivnosti, međuostalim i igre, vještina koje su djetetu potrebne s obzirom na zahtjeve koje okolina na dijete postavlja  (recimo školske obveze) i okolinu u kojoj se aktivnosti provode, kako ona djeluje na provedbu i kako se može mijenjati da bi dijete kvalitetnije/neovisni je u njoj sudjelovali.

SVE JE TO U REDU, ALI KAKO JE TO U SVAKODNEVNICI

Recimo pisanje, nedavno sam imala primjer jedne 15 godišnje djevojke koja nije naučila pisati iako ju se učilo.  Njena majka je rekla da je već odustala od pisanja jer je djevojka pisanje nije voljela, dapače kada se pričalo o njenoj školskoj bilježnici ona bi totalno ignorirala razgovor. Kao i svaka djevojka njene dobi, šminkanje je bila dnevna okupacija u kojoj je ona voljela sudjelovati te kada smo aktivnost provodile, uočila sam da izbjegava finomotoricke zadatke ako oni uključuju predmet poput olovke, no ako to može napraviti sa svojim prstima, onda uživa u provedbi aktivnosti. Jednako tako pokazala je interes za igre na računalu, igre poput slagalica, igri pamcenja. Tada smo odlučili da bi probali koristiti igre koristeći računalnu tehnologiju (mobitel, laptop) koje su uključivale dva koraka, prvo je trebala prstom napisati slovo i nakon toga bi dobila slagalicu ili neku drugu igru. Uz prilagodbu okoline za provedbu aktivnosti ona danas piše sve češće (sada na računalu), voli sudjelovati u toj aktivnosti, veseli ju i utječe pozitivno na njenom samopouzdanje. Jednako tako danas kvalitetnije sudjeluje u aktivnosti pranja zubiju i brige o sebi, može se bolje regulirati, koristi socijalne mreže.

Kao drugi primjer navela bih dječaka u 3 razredu osnovne škole, koji je imao značajnih izazova u matematičkim zadacima. Naime, jednostavno nije mogao zadržati pažnju na satu matematike, imao je problema sa vidom te sluhom, ne u smislu dioptrije već u smislu procesuiranja vidnih te slušnih informacija (nešto o vizualnom sustavu i izazovima procesuiranja možete pročitati ovdje), teže mu je bilo zadržati sjedeći položaj (više možete pročitati ovdje) i jednostavno ga matematika nije interesirala. Svi znamo da neke stvari moramo naučiti i od toga ne možemo pobjeći. Kako su mu  igra poligona bile drage, odlučili smo koristiti poligon za početak kao temelj za razvoj interesa spram matematike (a negdje u primisli je bilo i razvijanje ostalih vještina koje su preduvjet za uspjeh u matematičkim zadacima). Tijekom poligonskog zadatka, morao je srušiti specifičan broj specificnih prepreka (kvadar, trokut, kugla) kako bi smio preći na idući zadataka, zatim je morao ubaciti određen broj predmeta u cilj prema broju koji je dobio racunanje na ploći dok je lezao potrbuske u visećoj vreći. Dječak je polagano razvijao interes za matematiku, čak je i sam tražio poligonsku igru koja je uključivala i matematičke zadatke (više o tome kako poligonsku zadaci, i sve ostale aktivnosti koje uključuju grubomotoricke vještine utječu na akademske vještine možete pročitati ovdje)

Ovo su samo dva primjera kako se igra koristi za učenje školskih vještina ili gradiva, primjera je mnogo, no svakako se preporuča da postavite pitanje svom radnom terapeuta kako bi najbolje prilagodili aktivnosti djetetovim izazovima, potrebama ili zahtjevima koje okolina na njega postavlja.

Do idućeg puta, želim vam ugodan, aktivan, zabavan i produktivan tjedan
Vaša RTica 👱

#Proud2BeOT #CroatianOT #OccupationalTherapy #RadnaTerapija

Podijelite nas:
error