Igra i što sve bi terapeut (i roditelj, odgajatelj, učitelj) želio imati u svom #RuksakuVještina da bi mogao razvijati igru u djeteta

Igra se često smatra nebitnom ili nevažnom pa se posljedično i terapijski susreti koji izgledaju "jednostavno kao igra" smatraju nečim manje vrijednim. Nekako je uvriježeno mišljenje da je smislenije i učinkovitije da dijete recimo ponavlja određeni pokret nekoliko desetaka puta, sjedi mirno za stolom, radi, piše linije ili slova, slaže umetaljke ili pika sliku.

No ako krenemo detaljno objasniti roditeljima što radimo ili smo radili, onda se dešava onaj AHA trenutak, u kojem shvaćamo da ta jednostavna igra u kuhinji recimo imam puno dublji i dalekosežniji smisao

Jučer nam je na terapiju stigao jedan prekrasan školarac, koji je toliko uživao u senzomotoričkoj igri. Raspon njegovih emocija, intenzitet interakcija s terapeutkinjom, zainteresiranosti za drugačije načine kretanja je bio toliko bogat i toliko različit, da je netko gledao samo sekvence te interakcije ne bi baš lako zaključio dijagnozu zbog koje je došao niti poteškoće koje ima. Zato je #IGRA multipotentan alat kojime dijete dovedemo do momenta u kojem se osječa učinkovito, zadovoljno i uspješno.

Kako bi dijete uključili u igru, terapeutkinje moraju imati više različitih alata, metoda i uvjerenja u svom #RuksakuVještina. Primjerice kada imamo dijete kojemu je teško igrati se recimo zbog toga što ima dispraksiju ili razvojni koordinacijki poremećaj, njemu/njoj je teško prepoznati kako svoje tijelo, predmete, opremu ili osobe u okolini iskoristiti na učinkovit način, kako isplanirati sekvence igre i kako sve to provesti u dinamičkim, promjenjivim okolnostima. Nešto što bi djetetu urednog razvoja bilo toliko sponatno i jednostavmo, pogledati na koji se način netko igra, pronaći primjeren trenutak kako se uključiti u tu istu igru na primjeren način, kopirati drugog u igri i nadgoraditi ju, za prije navedeno dijete, ovo je ravno zanstvenoj fantastici. I zato se često dešava da u okolnostima u kojima se netko igra, dijete s dispraksijom može vrlo lako odustati, okrenuti se i otići raditi nešto što mu je poznato - vrtiti predmet, razgovarati s odraslima, bacati stvari ili jednostavno plakati sa strane.

Kada imamo terapeutkinju koja svojim glasom, licem, pokretima tijela pokazuje zaigranost, lakoću provedbe i zabavu, stvaramo otvoreni poziv djetetu i osnažujemo njegovu/njezinu motiviranost za uključenje u nešto novo, nepredvidljivo. Da bi do toga došli terapeut mora:

• konstantno pratiti što dijete radi, čak i kada dijete misli da nije u fokusu terapeutove pažnje jer time može adekvatno prepoznati trenutke kada djetetu treba, a kada ne treba pružiti podršku pri uključenju i/ili zadržavanju na provedbi aktivnosti,

• znati kako oblikovati hint/ove kojima će dijete biti pozvano u aktivnosti (bez da ga se direktno zove), kao i znati kada osigurati hint, a kada ga ne treba dati

• kako potaknuti dijete da nadogradi aktivnost, kada prilagoditi ili promijeniti aktivnosti da dijete osjeti uspjeh i samostalnost u provedbi

• dati snagu i moć djetetu, odnosno potaknuti dijete da donosi odluke u provedbi aktivnosti, da odlučuje na koje načine je potrebno prilagoditi, promijeniti okolinu, koje predmete uzeti i kako mijenjati aktivnosti

• oblikovati prostor tako da dijete može prepoznati potencijal predmeta, opreme ili osoba, kako bi inicirao njihovo uključenje u aktivnost.

Ovo je samo mali uvid u sve vještine koje terapeut/kinja treba imati kako bi mogao prepoznati potencijal, pripremiti intervenciju koja je usmjerena na stvarne, životne izazove s kojima se suočava dijete ili obitelj.