Rješavanje problema nije u biti potrebno definirati. Kada navedem termin svima je sve jasno, jel da…..ili možda nije. U biti kada pričamo o bilo čemu ipak je potrebno definirati što govorimo jer svakome od nas jedan termin može značiti nešto sasvim drugačije (to me pak nedavno naučila jedna prekrasna osoba, a o njoj uskoro). Recimo, meni možda rješavanje problema znači što ću odjenuti ujutro prije početka dana. Ili recimo kako ću povezati djecu tijekom terapija kako bi djeca i roditelji najviše dobili. Ili recimo kako će rasporediti sve aktivnosti koje želim u jednom danu provesti. A kada se prehladim ili recimo razbolim, kako ću napraviti ručak za sebe, muža i svoju djecu. Kada svemu tome dodamo kontekst i okolinu u kojima provodimo aktivnosti, onda to dodaje još jednu notu. Znate ono, “ja doma nemam nikakvih problema pri hranjenju svog djeteta, no u vrtiću neće jesti” (ili obratno). Svaki od nas ima svoje strategije u rješavanju problema.
Ono što je svakako činjenica koja drži vodu u ovoj priči je da ako imamo kontekst koji nam dozvoljava rješavanje problema tako da su nam problemi točno pravi izazov i kada razvijamo strategije primjenjive skoro svugdje tada smo na dobrom putu. Svakodnevno vidim djecu koja se suočavaju sa izazovom rješavanja problema, od onih najjednostavnijih (kako se nama koji smo korak savladali čini) poput kako preći preko određenog predmeta, kako se maknuti iz W polažaja u sjedenju ili kako držati predmet u ruci, do onih kako da naučim nešto kada mi sve što čitam uopće ne razumijem. I onda, ono što je normalno često se ulovim u situaciji da čak i za svoju djecu rješavam probleme. To je normalno, normalno je da oni koji su snažniji pomognu onima koji nisu. No opet, ako razmislim da moja djeca nisu uvijek uz mene (iako bi ponekad to voljela) i neće uvijek imati tu razinu podrške. Tada stavim ruku na usta i izbrojim do 5 ili čak 10 jer inače kako obožavam puno pričati nekada se sama ne mogu zaustaviti. No na edukaciji za Karijenog savjetnika sam naučila da je nekada potrebno fizički se ograničiti jer čovjek čuje tada mnogo više. Tada razmislim je li stvarno potrebno da ja ovo učinim ili da ja možda napravim “skelu isto kao što skele stavljamo oko zgrada koje gradimo” i osiguram dostatnu razinu podrške kako bi osoba ili dijete to sama učinila (engleski termin je ovdje scaffolding). Jer tada osoba ne samo da dobija iskustvo kako riješiti problem, već i osjećaj – ja sam bio uspješan/uspješna.
E to je ključno za radnog terapeuta – osobi osigurati da sama pronađe aktivnosti/okupacije koje želi, a kroz koje može razvijati vještine te sudjelovati i razvijati izvedbu. Jedan od principa koje koristimo u radu svakako je princip kojeg su razvile Polatajko (ona divna osoba s početka priče koja je nesebično podjelila svoje znanje sa nama) i Mandich (Polatajko, Mandich, 2004) koji osnažuje osobu kroz slijedeće korake
- prepoznaj problem (Goal) – tijekom ovog koraka dijete uz podršku, terapeuta i/ili roditelja uočava problem koji ima. U slučaju potrebe terapeut je taj koji evaluira da li je problem točno pravi izazov i u kojim segmentima dijete ima poteškoću.
- stvori plan (Plan) – tijekom ovog koraka osoba (dijete) stvara plan zajedno s terapeutom/roditeljem. U prvim fazama je potrebno da terapeut analizira izvedbu i komponente izvedbe. Tijekom ovog koraka osoba isporabava različite strategije koje mogu dovesti do riješenja, a terapeut ju vodi u procesu ovog istraživanja
- isporbaj plan (Do) – tijekom ovog koraka osoba provodi odabrane strategije kako bi uspješno provela zadatak
- provjeri plan (Check) – i na samom kraju osoba provjerava koliko je bila učinkovita u provedbi
Sve ovo osigurava osobi okvir kako bi nadišlo svoje izazove i naučilo izvedbu dnevnih aktivnosti. Ono što je ključno je da ovakav način osigurava osobi (djetetu) razvoj vještine u zadatku koje je dijete odabralo, razvoj kognitivnih strategija i prenošenje naučenih vještina i strategija u svakodnevni život (generalizacija)(Missuna i sur, 2001). Nekako sam uočila da je ovo najbolje isprobati u igri kod djece. Pa dragi roditelji probajte, ako ne ide javite nam se jer naši terapeuti vam mogu pomoći da stvorite mala čuda u svakodnevnim aktivnostima 😉
Literatura:
Cantin, N. & Polatajko, H.J (2013). Occupation-focused intervention approaches for children and
youth. Ergoterapeuten, 2013 (56), 6, 28-34
Missiuna, C., Mandich, A., Polatajko, H. & Malloy-Miller, T. (2001). Cognitive orientation to daily occupational performance (CO-OP): Part I — Theoretical foundations. Physical and Occupational Therapy in Pediatrics, 20, 69–81.
Rodger, S. (2010). Cognitive Orientation for Daily Occupational Performance (CO‐OP): A Uniquely Occupation‐Centred Intervention Created for Children. In Occupation‐Centred Practice with Children (pp. 160-182). Oxford, UK: Wiley‐Blackwell.
Anderson, L., Wilson, J., & Williams, G. (2017). Cognitive Orientation to daily Occupational Performance (CO‐OP) as group therapy for children living with motor coordination difficulties: An integrated literature review. Australian Occupational Therapy Journal, 64(2), 170-184.
https://www.therapyandlearningservices.com/blog/activities-for-strengthening-executive-function
https://www.weforum.org/agenda/2017/09/skills-children-need-work-future-play-lego/
Cognitive Orientation to Daily Occupational Performance Approach
