(Samo)regulacija – RT perspektiva

Za uspješnu participaciju u izvedbi svakodnevnih aktivnosti, bile one bazične (odijevanje, njega liga, njega tijela, odlazak na wc) ili instrumentalne (briga  o dome, briga o ljubimcu, briga o drugome), školske ili aktivnosti igre, djetetu je potrebna primjerena razina usredotočenosti (fokusiranosti) na ono što se radi, smirenosti i dovoljno pažnje  (alertnosti), odnosno optimalno stanje za suočavanje sa svakodnevnim izazovima.

 

Razmislite malo o sebi, o tome kako se osjećate ujutro na početku radnog dana, nakon dobro prespavane noći, kada ste popili svoju prvu kavi, čaj ili kako i uključili se u rituale koje volite/trebate i sada trebati izvršiti zadatak pred vama? A zatim, razmislite kako se osjećate nakon napornog radnog dana, u kojem ste imali više zadataka od onog što ste mogli podnijeti (a ne smijete reći svom nadređenom što mislite o tome), nakon što ste se vozili vrlo zagušenim ulicama kako bi došli do škole svog djeteta i shvatili da ste došli puno prekasno, ne znate gdje Vam je dijete, a djetetova učiteljica je odlučila točno u tom trenutku (jer imate vremena) dati vrlo precizne preporuke koje su vam potrebne da svom djetetu pomognete savladati sadržaje koji mu idu iznimno teško. Hvata Vas panika? Para Vam ide na uši jer je učiteljica odabrala hodnik i ovu priliku da Vam, govori o nečem jako važnom? Najradije bi se rasplakali? No, vi čvrsto stišćete svoju šaku u đepu, grizete usnicu, pomičete se sa mjesta na mjesto, duboko dišete ili radite nešto drugo. Nakon kraćeg vremena prilagodbe, uspjeli ste pohvatati sve infomacije koristeći se vještinom koja se danas sve češće spominje, a nazivamo ju – samoregulacija.

 

Sposobnost samoregulacija je prema prof. Shanker  “sposobnost prilagodbe svoga uma i tijela za postizanje i zadržavanje optimalne razine uzbuđenosti potrebne za izvedbu zadatka ili aktivnosti“. Samoregulacija kompetencija koja uključuje vještine poput svjesnosti vlastitog stanja uzbuđenja i načina kako mijenjati razinu uzbuđenja, zatim pažnju, radnu memoriju, kognitivnu fleksibilnost. Samoregulacija je vještina koju dijete uči, pa se nekako uvriježilo mišljenje da su poteškoće samoregulacije najčešće povezana sa popustljivim stilom roditeljstva ili manjkom samokontrole u djeteta, no činjenice ipak govore suprotno. Naime, iako sposobnost samokontrole ima veze sa samoregulacijom, navedeni termini nisu sinonimi i ne bi ih nikako trebalo poistovjećivati. U biti samoregulacija je esencijalna kako bi postojala  samokontrola (sposobnost inhibicije jakih impulsa) (sjetite se Testa sljezovog kolačića) ili kako je uopće ne bi trebalo biti.

Profesor Shanker  je to vrlo jednostavno objasnio – kada smo u stanju povišene uzbuđenosti, naš limbički sustav, mjesto velikih emocija (sustav koji nadzire učenje i pamćenje pridodano emocijama), takoreći  “vozi naš auto”, dok je s druge strane naš prefrontalni dio mozga (dio mozga ključan za refleksiju, promišljanje) na zadnjem sjedištu. Tada je naš mozak u obrascu preživljavanja (“fight or flight“). Kada se mjesta zamijene, i prefrontalni mozak “vozi naš auto”, dok limbički dio pridodaje emocionalnu obojanost (i sjdi na zadnjem sjedištu) tada dovodimo sustav u obrazac za učenje.

Proces samo regulacije uključuje 3 sastavna dijela:

  • senzoričku samoregulaciju – koja djetetu osigurava da zadrži optimalno stanje uzbuđenja kako bi zaprimi (registrira), obradio i reagirao na primjeren način na različite senzoričke podražaje,
  • emocionalnu regulaciju – koja djetetu osigurava da zadrži optimalno stanje uzbuđenja kako bi primjereno odgovarao na socijalna pravila,
  • kognitivnu regulaciju – koja djetetu osigurava da zadrži optimalno stanje uzbuđenja kako bi rješavao probleme, usmjerio se na i zadržao na zadatku/aktivnosti, dok ista nije dovršena.

stresna situacija

stani (ponašanje) ➡ razmisli (kognicija) ➡ reagiraj (emocija + ponašanje)

Samoregulacija se razvija spontano, kroz participaciju u svakodnevnim aktivnosti, a izazovi samoregulacija se mogu uočiti kod djece normalnog razvoja, povremeno ili kroz neki kraći period, u stanju stresa, primjerice u specifičnim razvojnim fazama i/ili specifičnim situacijama. To ne znači da dijete ima poremećaj samoregulacije već znači da je izazov postavljan pred dijete malo iznad onog što ono može (ili misli da može) savladati. U određenom broju djece sposobnost samoregulacije ne razvija se spontano, već im je potrebno pružiti poticajnu okolinu, pomoć i podršku kako bi ju uspješno razvili i koristili. Sa druge strane, poteškoće samoregulacije najčešće pronalazimo u djece sa poremećajem pažnje i hiperaktivnost i  (ADD i ADHD), djece sa poremećajem iz autističnog spektra (ASD)  i djece sa poremećajem senzorne integracije.

Neki od znakova da postoje izazovi samoregulacije su:

  • poteškoće uspavljivanja i/ili spavanja
  • neprimjerene reakcije na senzoričke podražaje (dijete ne regira ili reagira s odgodom/usporeno na određene osjete npr. kada ga se pozove imenom, kada ga se dodirne, kada se udari),
  • razina uzbuđenja koja nije primjerena situaciji (dijete izgleda usporeno, uspavano i/ili izgleda kao da je u svom svijetu,
  • problemi organiziranja ponašanja (probleme regulacije svojeg ponašanja, ima tantrume ili meltdown-e, impulzivno je, lako ga se isfrustrira ili je prepopsutljivo,
  • problemi pri promjenama (promjene aktivnosti, promjene prostora, promjene osoba, i sl)
  • poteškoće usredotočenja na zadatak (teško mu je pratiti pravila, lako ga se omete)
  • poteškoće u interakciji sa drugima (djecom i odraslima)

Radni terapeuti posjeduju kompetencije koje su potrebne da kroz primjenu svakodnevnih (od djeteta odabranih) aktivnosti, potaknu dijete da razvije i primjeni vještine samoregulacije te da potaknu njegovu okolinu, roditelje i sve osobe koje rade sa djetetom da postane poticajan čimbenik za razvijanje, unaprijeđenje ili prilagodbu vještina samoregulacije. Dva najpoznatiji radnoterapijskih programi koji se u svijetu koriste za savladavanje izazova i razvoj samoregulacije, a koje mi koristimo u radu sa djecom su:

Karakteristično je da oba programa je da imaju potencijal za prilagodbu specifičnom djetetu, njegovim mogućnostima, aktivnostima zahtjevima koje okolina na dijete postavlja i okolini kojoj participira.

Tehnike koje se mogu koristiti u svakodnevnom životu su:

Literatura

Zanimljivo za pročitati/pogledati:

Podijelite nas:
error