Kako pružiti podršku braći i sestrama djece s teškoćama

Autori: Saša Radić, Sabina Lončar

Vjerujem da Vam je svima poznato da kao se kao roditelji dosta često osjećamo kao da tu ulogu ne izvodimo najbolje, da nismo ono što smo mislili da jesmo, no isto je tako potrebno samoga sebe podsjetiti da radimo najbolje što možemo sa vještinama koje su nam na raspolaganju u okolini u kojoj jesmo. Uvijek će biti onih koji misle da smo neke stvari mogli bolje, ali tako je kako je. Kada govorimo o djeci s teškoćama jedan je segment vrlo zanemaren, a to su braća/sestre djece s teškoćama. Nedavno sam spomenula, svoje iskustvo od prije par godina kada sam imala jednu djevojčicu u terapiji, koja je imala sestru iste dobi. Jednog dana je sestra djevojčice  došla  i pitala me “Teta kada bi ja mogla biti bolesna, pa da malo dođem kod vas”. Stvar je u tome da je djeca sa teškoćama u razvoju trebaju mnogo više od onoga što jedan “običan roditelj djetetu urednog razvoja pruža”, no sa druge strane mi smo ljudi i imamo svoje kapacitete i kada na jednu stranu moramo više dati, velika je vjerojatnost da ćemo na drugu stranu malo manje dati.  

Dijete je dijete i to moramo uvijek imati na umu, ono reagira kao i svako drugo dijete. Kada imate dvoje ili više djece urednog razvoja normalno je da će s vremena na vrijeme oni imati osjećaj da se s njima provodi malo manje (ili malo više) vremena u odnosu na drugo dijete. Ovo se najčešće dešava kada ste imali jedno dijete kojem ste posvećivali više vremena dok je bilo samo i onda kada se drugo dijete rodilo, vi ste se morali usmjeriti na njega. Normalno je da se i u najskladnijim obiteljima pojave trzavice, nesuglsice ili čak nešto malo snažnije, kao što je i normalno da se pojave u obiteljima u kojima postoji jedno ili više djece s teškoćama. Istrživanja su pokazala da su braća i sestre djece s teškoćama u većem riziku za razvoj emocionalnih problema, anksioznosti i stresa

Kada postoji dijete s teškoćama u razvoju, i čim su njegovi/njezini izazovi veći u smislu da treba (i traži) više podrške, pojaviti će se razlika u ophođenju roditelja. Mnogobrojni roditelji djece s teškoćama se suočavaju sa ovim izazovom, jer kao i za roditeljstvo uza ovo nas nitko ne priprema. A savjeti i preporuke stručnjaka primarno su usmjereni na dijete koje ima teškoće, dok se od roditelja očekuje da samo “ishandla” dijete urednog razvoja. Kao drugo, kroz odnos brat-sestra, sestra-sestra ili brat-brat, djeca razvijaju svoje prve socijalne odnose sa djecom/vršnjacima. Kao treće, djeca čiji brat ili sestra imaju teškoće u razvoju odrastaju u okolini koja je pod visokom dozom stresa, no nemaju sposobnosti nositi se s njim (Strohm, 2014). Bez sposobnosti razumijevanja što se događa i kognitivnog razriješavanja, djeca često nemaju mogućnosti nositi se s emocijama koje im se javljaju te što utječe na njihovo ponašanje (agresija, povlaćenje), emocionalan razvoj, samopouzadnje i samopoštovanje (Strohm, 2014). Također, obrasci ponašanja u njihovoj obitelji mogu biti različiti od onoga što vide u obiteljima djece sa kojima su u kontaktu te se zbog navedenog mogu osjećati izoliranim i/ili drugačijim. Kao što je i ranije rečeno, što su veći funkcionalni izazovi djeteta koje ima teškoće u razvoju, osjećaj manjka pažnje usmjerene na njih (braću i sestre koji su djeca urednog razvoja)će biti veći. Zbog toga i svih prije navedenih činjenica dosta se često javlja osjećaj ljutnje, tuge i gnjeva.

 

Savjeti i preporuke

 

Neki od savjeta i preporka koje roditelji mogu uporabiti su:

  • Potražti stručnu pomoć nije znak slabosti, već svjesnosti svojih snaga i izazova. Rad sa stručnjacima različitih profila samo djetetu koje je brat ili sestra djeteta s teškoćama u razvoju može utjecati na prepoznavanje opsega izazova sa kojima se dijete urednog razvoja suočava. Pristupi poput play terapije svakako mogu doprinijeti razrješavanju psihosocijalnih izazova sa kojima se dijete suočava.
  • Osvijestiti djetetu urednog razvoja na njemu primjeren način emocionalna stanja koja se pojavljuju te izazove brata/sestre s teškoćama. Recimo to možemo kroz priče poput Moj brat je autist, Moja prijateljica ima Down sindrom. Jedan od filmova pomoću kojih sam djeci osvijestila da postoje osobe čiji mozak funkcionira drugačije, pa je i njihovo ponašanje drugačije (ali i pričala o emocijama) je Izvrnuto, naopako. Najčešće razgovor treba odmaknuti od situacije u kojoj jesmo (razmislite kako vam je kada ste jako nervozni ili ljuti, pa vam netko kaže nemoj biti ljuta/nervozna; a s druge strane kako se osjećate kada vam netko kaže “Vidiš kada je netko ljut onda je u stanju nešto razbiti”), jer tek tada možemo započeti razmišljati. Film Izvrnuto, naopako može vam na jednostavan način djetetu prikazati emocionalan stanja javljaju.
  • Izgradnja kvalitetnog odnosa pocinje od prvog dana i provodi se svaki dan kroz sudjelovanje u zajednickim aktivnostima (ko-okupacijama, aktivnosti koje ovise o svim sudionicima, imaju emocionalno značenje za svakog sudionika na specifičan način i s namjerom su provedene) – Kao majka troje djece, djevojke od od 16 godina koja ima cerebralnu paralizu, sina 14 godina koji ima ADHD i sina od nepunih 7 godina od malih nogu pomažem im da izgrade dobre odnose i da si međusobno pomažu. Cak i oni jednostavni zadaci “hoces molim te sestri donesti vodu ” pomazu u izgradnji odnosa. Recimo kcer pomaze najmlađem bratu pospremiti igracke, najmlađi sin motivira kcer na igru, srednji sin pomaze sestri u učenju, kćer pomaže najmlađem da usvoji predčialačke vještine, sve to pomaže srednjem sinu da uz ostalo radi na svojoj pažnji i koncentraciji, dečki često izlaze van zajedno, odlaze u kupovinu i sl. Unatoc teskocama i cinjenici da su dvoje djece pubertetlije oni odlično funkcioniraju jer imaju zajednice aktivnosti u kojima svatko dobija, nitko nista ne radi na silu vec zato sto to zele.
    Pomozite djeci da nađu zajednicke aktivnosti, uz malo motivacije odnosi se razvijaju. Jedan od primjera kako ovo učiniti možete pročitati ovdje
  • Pokušati kroz igru osvijestiti njihove sličnosti i različitosti – Igra je univerzalni jezik i najvažnija dječje aktivnost. Igra kao dječja okupacija je individualno prilagođena potrebama djeteta. Igra, kao i svaka druga aktivnost može se prilagoditi potrebama i izazovima djeteta. Ovdje ćete trebati svakako podršku još jedne (odrasle) osobe. Recimo u ove vruće dane, možete uzeti balone, napuniti ih vodom i izaći van, dijete od 4 i dijete od 6 godina (a bome i odrasla osoba) će uživati u ovoj igri.
  • djetetu urednog razvoja treba dati mogućnost da budu aktivni sudionici u re/habilitacijskom procesu (jer oni žele sudjelovati) prilagođeno njihovoj dobi i mogućnostima – zamolite terapeuta ako djeca mogu zajendo boraviti tijekom terapija, što će svakako prihvatiti radni terapeuti prije svega, jer je njihov terapijski rad utemeljen na korištenju svakodnevnih aktivnosti kako bi potaknuli participaciju djeteta.

 

Literatura

http://siblingsaustralia.org.au/assets/resources/learning-links-article.pdf

http://raisingchildren.net.au/articles/disabilities_helping_siblings.html

Podijelite nas:
error