Igra – temelj rasta, razvoja i učenja od najranije dobi

Igra najvažnija dnevna okupacija djeteta (Parham i Primeau, 1997.). Kroz igru dijete uči kako svladavati svakodnevne izazove, razvija kreativnost i imaginaciju (Fromberg i Gullo, 1992.). Igra potiče tjelesni, kognitivni, emocionalni i socijalni razvoj (Ginsburg, 2007; Fisher, 1997.), kao i razvoj govora te povećava motivaciju za učenjem (Suton-Smith, 2008.). Aktivna i neovisna participacija u igri, djetetu osigurava kvalitetne temelje za stvaranje, razvijanje, održavanje i razumijevanje samoga sebe, osoba sa kojima dolazi u kontakt te svijeta oko nas. Igru nekako najbolje definiraju temeljne karakteristike koje je određuju (i razlozi koje djeca imaju za uključenje u igru):  

  1. igra je intrinzično motivirana (Rubin, Fein i Vandenberg, 1983.), samostalno odabrana (sloboda odabira) (Hughes, 2003.) i djetetu značajna; 
  2. igra je spontana i oslobođena od vanjskih sankcija (Radić, Bartolac, 2014); 
  3. ciljevi igre su osobno postavljeni (od onoga koji se igra) (Radić, Bartolac, 2014); 
  4. igra podrazumijeva aktivno uključenost (Radić, Bartolac, 2014); 
  5. igrom dijete uvježbava naučeno (Piaget, 1962.); 
  6. igrom dijete uči8 i istražuje (Vygotsky, 1962.; Rajović, 2009, 2012.; Piaget, 1962.).; 
  7.  igra dijete u potpunosti okupira (njegovo/njezino vrijeme, prostor i pažnju) (Skard i Bundy, 2008.).

Za djecu je igra sve, tako da rečenica „Prestani se igrati i odi učiti“ uopće u biti nema smisla. Igra je za bebe i malu djecu najprirodnija aktivnost, posebno ako govorimo o funkcionalnom učenju. Učenje kroz igru najprirodniji je način učenja za dijete jer igra u potpunosti okupira djetetovo
vrijeme, prostor i pažnju (Skard i Bundy, 2008.). Ako igra djetetu pruža točno primjereni izazov, onda
ona osigurava iskustvo uspjeha u (djetetu) smislenim aktivnostima, uspostavljanje stanja mirne pozornosti
(svjesnosti), primjereno senzoričko iskustvo potrebno za uspješnu organizaciju zaprimljenih informacija,
razvijanje samopouzdanja, odnosno sve što je nužno potrebno za osnaživanje organizacije djetetovog
ponašanja te usvajanje temeljnih koncepata učenja (Smith Roley, Blanche, Schaaf, 2002.).

I sami smo svjesni činjenice da se kontekst igre proteklih desetljeća značajno promijenio.  

Globalni napredak tehnologije dakako olakšao nam je život, no njegov utjecaj na igru nažalost ide više u negativnom smjeru. Uzmimo u obzir činjenicu da naša iskustva u okolini definiraju naše ponašanje, i pogledajmo što dijete savladava kada se nalazi u podržavajućoj sjedalici, mehaničkoj ljuljačci, hodalici ili recimo dijete koje gleda sadržaje na Ipadu. Naime, sve navedene su sprave koje su osigurale roditeljima malo više slobodnog vremena, no svaka od njih je primarno sprava koja dijete postavlja u položaj/e ili situacije koji ipak ne osiguravaju „točno pravi izazov“. Kretanje je osnovna ljudska potreba, od samog rođenja. Kretanjem u kombinaciji sa uporabom svih osjetila, što igra u temelju je (ili bi trebala biti), u djeteta se razvija razumijevanje o tome kako svijet funkcionira, dijete razvija ideje i rješava probleme, dijete savladava svakodnevne izazove. Igra osigurava sve navedeno, ona je sredstvo fizičkog (motoričkog), kognitivnog i socijalnog učenja.  

Također, gledano društveno postoje određeni poticaji u našoj svakodnevici koji određuju ne samo kontekst igre već i svakodnevnog funkcioniranja malih beba i djece. Kontinuirano smo bombardirani idejama što bi djeca trebala moći i u čemu bi trebala sudjelovati, sadržaja je na pretek. Djetinjstvo samo po sebi je period „intenzivnog rada“, a kada se on potpuno strukturira različitim sadržajima koji mogu stimulativno djelovati (ponekad i previše) tada se djeci ne ostavlja dovoljno vremena za jednostavnu i slobodnu igru. Ako se vratimo na inicijalne definicije koje smo spominjali na početku ovog poglavlja, „igra je intrinzično motivirana (Rubin, Fein i Vandenberg, 1983.), samostalno odabrana (sloboda odabira) (Hughes, 2003.). i djetetu značajna“ pitanje se tada postavlja jesmo li stvarno potaknuli ili ograničili vlastito dijete. 

Svi smo mi svjesni da je najvažniji posao i odgovornost roditelja, prepoznati dijetetu korisneigre14, no kako u šumi pronaći stabla. Nužno je  pratiti dijetetove razvojne, senzoričke i funkcionalne potrebe te također zahtjeve koje okoline na dijete postavlja. U početku dijete savladava senzomotornu igru, i to primarno koristeći taktilni i vestibularni te zatim proprioceptivni sustav (Smith Roley, Blanche, Schaaf, 2002.; Takata, 1974.). Taktilni sustav, odnosno sustav dodira nam je ključan za zaštitu i diskriminaciju te savladavanje uspješne obrade taktilnih informacija pozitivno utječe na razvoj istraživačkog ponašanja, podnošenja kontakta sa našom okolinom i stvaranja sheme tijela (Smith Roley, Blanche, Schaaf, 2002.). Vestibularni sustav, odnosno sustav ravnoteže i uspješno usvajanje obrade informacija koje dolaze kroz njega nam je ključno za razvoj tjelesne posture, mišičnog tonusa, okulomotorne kontrole, integracije refleksa iravnotežnih reakcija, te razvoj prostorne orijentacije, inicijacije istraživačkog i adaptivnog kretanja (Smith Roley, Blanche, Schaaf, 2002.). Za navedene vestibularne funkcije se smatra da imaju značajan utjecaj na motoričke vještine, vizuoprostorne i govorne vještine, dominanciju ruke i motoričko planiranje (Smith Roley, Blanche, Schaaf, 2002.). Proprioceptivni sustav i uspješno usvajanje obrade informacija koje dolaze kroz njega nam je prije svega ključan za modulaciju i regulaciju obrade vestibularnih i taktilnih infomacija. Također nužan je za uspješnu posturalnu kontrolu, bilateralnu intagrciju, integraciju refleksa. Zadovoljenje senzoričkih potreba u najranijoj dobi ne samo da osiguravamo normalno funkcioniranje u datom trenutku, već i postavljamo uspješne temelje za dalje. Spoznajno gledano u najranijoj dobi prevladava primarno funkcionalna igra, zatim konstruktivna te iza nje igra pretvaranja. Društveno gledno slijed razvoja je promatranje, samostalna, usporedna, usporedno-svjesna, jednostavna socijalna ili povezujuća igra, komplementarna i uzajamna igra te suradnička igra (Takata, 1974.). 

Predlažemo neke od strategija koje će vas osnažitit da potaknuti svoje dijete (i sebe) i načina kako odabrati korisne igre koje će biti razvojno poticajne: 

  • Organizirati prostor za djetetovu igru koji je siguran, dovoljno prostran i „čist“ kako bi se dijete moglo neometano i maksimalno neovisno kretati  – Poželjno je imati jedan prostor u prostorijama koje koristite najviše (dnevni boravak, kuhinja i sl.). Također, nužno je osigurati igru unutar i izvan doma. Dakako, karakteristike prostora su ovisne o dobi dijeteta, razvojnom statusu i potrebama. 

  • Osigurati primjerene materijale za igru. Igračake ne moraju biti iznimno skupe, niti komplicirane. Najbolje igračke su one koje imaju mogućnost korištenja u više aktivnosti i koje dijete koristi u
    svakodnevnom životu. Dakako, karakteristike igračaka su ovisne o dobi djeteta i njegovim
    interesima. Dio igračaka možete pohraniti u jednoj košari/kutiji takozvanoj „škrinji s blagom“
    tako da ih prije svega možete lako prenositi.newchild.dp.ua images stories cvetnye_lentochki.png

Kada imate preveliku količinu igračaka, dio možete privremeno „arhivirati“ i vaditi ih
kada se dijete „zasiti“ s onima s kojima se igralo dulje vrijeme. Također dosta igračaka
nam je dostupno u svakodnevnoj okolini ili ih možemo samostalno izraditi. Djeca će često
preferirati uobičajene predmete koji se koriste u svakodnevnom životu (zdjele, čaše, poklopce, drvene žlice i slično) i to im svakako treba omogućiti.

 Aktivnosti sa Radionice za poticanje fine i grube motorike

  • Vrijeme za trbuščić („Tummy Time“) odnosi se na igru djeteta u potrbušnom položaju,
    koji je poželjno primjenjivati od najranije dobi. Boraveći i igrajući se u potrbušnom položaju
    dijete gradi muskulaturu potrebnu za dostizanje razvojnih miljokaza (rotiranje, poduprto
    sjedenje, samostalno sjedenje, puzanje i podizanje), ali i potiče razvoj fino motoričkih i
    grubo motoričkih vještina, kontrolu glave, vrata i trupa. 

  •  Dijete bi trebalo imati mogućnosti igre unutar i izvan svog doma, uključujući i
    omogućavanje iskustva igre s drugom djecom koja su neizostavna (Radić, Bartolac, 2014). 

Djeca se igraju kako bi razumjela svijet oko sebe i u interakciji s tim svijetom razvijala svoje kompetencije.
Iako se većina djece potpuno spontano i samostalno uključuje u igru u skladu sa svojom dobi, sposobnostima i vještinama koje su ili koje će im biti potrebne, neka djeca trebaju određenu
razinu potpore/podrške iz njihovog okružja. Prepoznajući potrebe djeteta i omogućujući djetetu
primjerene uvjete za igru, podržavamo njihov fizički, intelektualni, kreativni, socijalni i emocionalni razvoj.

I na kraju, da igrajte se jer.. 

…igra je najviši oblik istraživanja (Albert Einstein).  

 

Literatura: 

  1. Call, N.J. (2013). The importance of play. Dostupno: http://alpsapproach.com/importance_of_play.htm
  2. Christie J.F., Wardle, F. (1996). How Much Time Is Needed For Play? Dostupno: http://webshare.northseattle.edu/fam180/topics/play/timefor-
    play.htm
  3. Day L (2011). Baby Containers – Top Tips. Baby Sensory. Dostupno: http://www.babysensory.com/downloads/Baby-Containers.pdf
  4. Department for Education and Skills (2007) The Early Years Foundation Stage: Setting the standards for learning, development and care for children from birth to five. London: DfES. Dostupno: http://cw.routledge.com/textbooks/9780415485586/data/EarlyYearsFoundationStage-
    PracticeGuidance.pdf
  5. Fisher Ag, Murray EA, Bundy AC (1991). Sensory Integration: Theory and Practice. F. A. Davis Company
    Fisher, E. P. (1992). The impact of play on development: A meta-analysis. Play and Culture, 5, 159-181.
  6. Fromberg, D. P. & Gullo, D. F. (1992). Perspectives on children. U: L. R. Williams & D. P. Fromberg (Eds.), Encyclopedia of early childhood education, (191-194). New York: Garland Publishing, Inc
  7. Ginsburg, K.R. (2007). The importance of play in promoting healthy child development and maintaining strong parent-child bonds. Pediatrics, 119(1), 182-191.
  8. http://cw.routledge.com/textbooks/9780415485586/data/EarlyYearsFoundationStage-PracticeGuidance.pdf
  9. http://kidsactivitiesblog.com/45613/encouraging-creativity-in-kids
  10. http://kidsactivitiesblog.com/55144/keep-baby-occupied
  11. http://www.babysensory.com
  12. http://www.earlychildhoodnews.com/earlychildhood/article_view.aspx?ArticleID=240
  13. http://www.ncb.org.uk/media/74030/listening_to_babies.pdf
  14. http://www.ncb.org.uk/media/74030/listening_to_babies.pdf
  15. http://www.ncca.biz/aistear/pdfs/Guidelines_ENG/AppendicesandBibliography_ENG.pdf
  16. http://www.babysensory.com/en/toddlersense http://www.rubin-lab.umd.edu/CodingSchemes/POS%20Coding%20Scheme%202001.pdf
  17. Hughes, F.P. (2003). Spontaneous Play in the 21st Century. In B. Spodek & O. Saracho (Eds.), Contemporary Perspectives on Play in Early Childhood Education (pp. 21-39), Greenwich, CT.: Information Age Publishing. Dostupno: http://www.uwgb.edu/hughesf/Spontaneous%20
    Play%20.htm
  18. Kende, H. (2014).Psychodrama with Children.MIPE: Budapest
  19. Kranowitz CS (2005). The Out of Sync Child, Recognizing and Coping with Sensory Processing Disorder, Revised and Updated Edition, Penguin Books Ltd.
  20. Parham, L.D. i Primeau, L.A. (1997), Play and Occupational Therapy for Children, Mosby, St. Louis, MO
    Pellegrini, A (2008) ‘The recess debate: A disjunction between educational policy and scientific research’, American Journal of Play, 1, 2, 181–191.
  21. Perry, J. P. & Branum, L. (2009). “Sometimes I pounce on twigs because I’m a meat eater”
  22. Piaget, J. (1962). Play, dreams, and imitation in childhood. New York: W.W. Norton & Co.
  23. Primeau, L. (1998). Orchestration of work and play within families. American Journal of Occupational Therapy, 52 (3), 188-195
  24. Priručnik za roditelje H.U.R.T. Fussy Baby Porgram (C)
  25. Rajović R (2009). NTC 2 NTC 1 – IQ deteta briga roditelja. R.Rajovic Novi Sad
  26. Rajović R (2012). NTC 2 – Kako uspešno razvijati IQ deteta kroz igru. R.Rajovic Novi Sad
  27. Rubin, K.H., Fein, G., & Vandenberg, B. (1983). Play. In E.M. Hetherington (Ed.), Handbook of child psychology: Vol 4. Socialization, personality, and social development. New York:
  28. Skard, G., Bundy, A. (2008). Test of Playfulness. In LD Parham & LS Fazio (Eds.), Play in Occupational Therapy for children, (pp. 71-93). Missouri, USA: Mosby Elsevier.
  29. Smith Roley S, Blanche EI, Schaaf RC (2002). Understanding the Nature of Sensory Integration with diverse populations. PRO-ED, Inc. Austin. Texas. USA ican Journal of Play, 2,195–
  30. Sutton-Smith, Brian. 2008. Play Theory: A Personal Journey and New Thoughts. American Journal of Play 1, no. 1.
  31. Takata, N. (1974). Play as a prescription. In Reilly, M. (Ed). Play as Exploratory Learning (pp. 247-266). Beverly Hills, CA: Sage Publications
  32. Vasta, R., Heith, M., Miller, S.A. (1998). Dječja psihologija, Naklada. Slap, Jastrebarsko
  33. Vygotsky, L. S. (1962). Thought and Language. Cambridge MA: MIT Press.
  34. Yack E, Sutton S, Aquilla P (2003). Building Bridges through Sensory Integration. 2nd Edt. Sensory Resources
  35. Zachry A (2014). Tummy time. Dostupno: http://www.tummytimetips.com/what-is-tummy-time/

 

* Više možete pronaći u našem priručniku

Podijelite nas: