Kako preživjeti na terapijama, kod liječnika ili pri boravku u bolnici

Teddy Bear, Toy, Plush, Stuffed Toy, Stuffed Animal

U radu s djecom dosta se često dešava da pri dolasku na terapije djeca pokazuju stanja koja nam govore da su vrlo uznemirena. Okolina u kojoj radni terapeuti rade je: 

  • prostorija koja poziva na igru, zbog opreme poput ljuljački, visećih vreća, penjalica, bazena s lopticama, polica s mnogorbojnim igračkama,  
  • prostorija u kojoj se nalazi stol, stolice,police s materijalima za pisanje, čitanje, igranje za stolom, računalo I printer te ploča, 
  • dom, škola, zajednica djeteta s kojim radimo. 

Iako su vrlo često naše prostorije, kako bi tata jedne moje prijateljice rekao “skoro pa prilagođena za odrasle”, odnosno skroz po mjeri djeteta, nove osobe, stres u roditelja, izazov koji prostorija kod djeteta s teškoćama izvođenja svakodnevnih aktivnosti uzrokuje, stvara u djeteta  doživljaj kao da se suočava s nečim izvan onoga što ono može savladati.

U ovom članku želimo podijeliti svoja znanja i  iskustva kako bi roditeljima mogli pružiti objašnjenje ponašanja kao i strategije kako djetetu pomoći (pomoći pri prvom dolasku na radnu terapiju, ali I odlasku liječniku ili hospitalizaciji. 

ZAŠTO JE DJECI TEŠKO 

Tijekom 2019. godine prema statističkim podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo kroz dnevne bolnice je prošlo 60.067 djece. Prema analizi stanja u sustavu rane intervencije u RH (UN, 2021) od ukupnog broja djece u dobi od 0 do 5, njih 10,5 %, ili 24 169 su djeca s razvojnim rizicima, razvojnim odstupanjima i teškoćama u razvoju. Njih 2.914 koristi neki oblik terapije u sklopu rane intervencije.

Medicine, Child, Hurts, Got Sick, Cold, Angina, Orvi

Djeca u skladu sa svojim emocionalnim i kognitivnom sposobnostima, svoja stanja i razumijevanje situacije češće prezentiraju kroz ponašanja, nego kroz riječi i standardnu, nama prihvatljivu, verbalnu komunikaciju. Vrlo rijetko ćete vidjeti dijete da kaže “Gle mama/tata, ja sada nisam sigurna u ovu situaciju, ova teta koja me gleda je jako čudna, nisam sigurna da razumijem što od mene očekuje, mene je sada strah, nisam sigurna što će se desiti, nisam sigurna hoće li me boljeti”. Budimo realni, niti dosta odraslih ne reagira na ovaj način, zar ne? Najčešće, zastrašujuće situacije poput prvog dolaska na (radnu) terapiju, susret s liječnikom, odlazak u bolnicu može uzrokovati da se dijete ponaša izvan uobičajenog obrasca koji ima. Dijete može plakati (bijeg), biti agresivno i odbijati suradnju (borba), biti skroz tiho i zamrznuto (zaleđivanje) ili pojačano pričati, postavljati milijun pitanja i/ili nasmijavati svoju okolinu (odugovlačenje). Sve navedeno su ponašanja, koja su u biti normalan obrambeni obrazac u stresnoj situaciji, a koji nama govori da je djetetu teško, da ga je strah te da treba njemu primjerenu razinu podrške. Koliko god se nama činilo nešto nužnim, dijete itekako ima pravo da se njegov glas čuje I prava poštuju. Naša perspektiva kao roditelja koji dijete dovodi na terapiju, procjenu ili liječenje, je da želimo saznati opseg djetetovih poteškoća, utvrditi njegovo stanje i/ili izazova, čuti strategije kako mu pomoći da pokaže svoj potencijal ili preporuke što učiniti da djetetu bude bolje (ozdravi). Zbog tog cilja mi ćemo prihvatiti i ono što nije baš ugodno za naše dijete, a sve kako bi zadovoljili svoj prije navedeni cilj. To razumijemo jer naš (odrasli) mozak ima te sposobnosti. No, kada kognitivne sposobnosti ne osiguravaju tu razinu informiranosti, pa se sadržaj, trajanje i intenzitet određenog događaja ne doživljava u primjerenom obliku (Erikson, 1963.; McMurtry, 2011), ili ne dostiže realan uvid kako i kada se događaj događa (McMurtry, 2011) tada dobijemo zbunjeno i preplašeno dijete. Ono što ju dodatno može otežavati situaciju su i emocionalni odgovori koji su primjereni s obzirom na djetetov osjećaj straha koji možda izgleda nerealan iz odrasle ili stručne perspektive, a ponekad može značajno otežavati (pogotovo medicinski) tretman ili terapije, uzimati puno više vremena, fizički iscrpiti dijete (kod jakog plakanja) I smanjiti zadovoljstvo I učinke tretmana te ostaviti određene kratkotrajne ili dugotrajne posljedice.

KAKO SE DJECA NOSE

Vještine nošenja s problemima su mehanizmi ili alati koji nam pomažu da se prilagođavamo i nosimo s emocijama, stresovima i neravnotežom u svakodnevnom životu. Vještine se razvijaju tijekom života, učeći ih od svojih ko-regulatora (roditelja ili drugih skrbnika), vršnjaka ili drugih osoba koje su uključene u aktivnosti pojedinca. Vještine nošenja s problemima mogu biti pozitivne, zdrave (primjerice tehnike disanja, hodanje ili sl) ili negativne, nezdrave (pušenje, alkohol I slično). Ovisno koji smo tip osobe, aktivan I pasivan te kakav nam je prag registracije, odgovarat će nam različiti mehanizmi ili alati.

PASIVANAKTIVAN
VISOKI PRAGLOŠA REGISTRACIJATRAŽENJE SENZORIČKIH PODRAŽAJA
NISKI PRAGOBRAMBENO PONAŠANJEIZBJEGAVAJUĆE PONAŠANJE
Dunn, 2002

Također, naš lokus kontrole, unutarnji ili vanjski također utječe na to kako se nosimo sa situacijom. Djece koja imaju unutrašnji lokus kontrole, prema istraživanjima, u stanjima stresa više će koristiti strategije usmjerene na problem, dok će djeca s vanjskim lokusom kontrole više koristiti strategije usmjerene na emocije i izbjegavanje.

ALAT ZA PODRŠKU I DRUGE STRATEGIJE KOJE RADNA TERAPEUTKINJA MOŽE PRUŽITI

(naravno) Mi posebno moramo naglasiti da radni terapeut ovdje može osigurati jednu dodatnu dimenziju, kao stručnjak koji provodi terapiju, indirektno je uključen u određeni postupak s djetetom, osigurava opremu koja potiče organizaciju ponašanja i prilagođava prostor u kojem se postupci provode ili savjetuje. Radni terapeuti se inače bave svakodnevnim aktivnostima, kada osoba u njima nije u mogućnosti sudjelovati ili kada postoje ograničenja za njeno sudjelovanje.

U ovim situacijama nam nekako najviše odgovara pristup kojeg smo pronašle u literaturi, princip CARE (čita se ker), što bi u prijevodu značilo BRINUTI SE. Princip ćemo objasniti na temelju strategija i alata koje mi koristimo, no može se primijeniti na bilo koji medicinski ili terapeutski postupak.

C – CHOICE – Pružiti IZBOR u okolini u kojoj se dijete osjeća bespomoćno

Kako bi izbjegli osjećaj bespomoćnosti, gubitka kontrole I povećali mogućnosti djetetu dajemo izbor. Kroz navedeno dijete povećava kontrolu nad situacijom, postaje osnaženo I smanjuje se mogućnost traumatiziranja.

STRATEGIJA – Na samom se početku predstavljamo, objasnimo svoju stručnost na adekvatnom nivou (za dijete i roditelja) te predstavimo prostor u kojem se nalazimo. To možemo napraviti na sljedeći način “Dobar dan, ja sam Saša, ja sam radna terapeutkinja, moj je posao igra, ja se igram od kada sam bila mala, nakon toga sam učila o igri I kako djeci pomoći da se uspješno igraju i sada se igram na poslu. Ovo je moj ured, sve što je ovdje možeš koristiti, ja ću te jedino zaustaviti ako je nešto opasno”. Tada damo djetetu izbor – “Želiš li se izuti na maloj stolici, velikoj fotelji ili mami/tati u krilu? Želiš li sam pogledati prostor I predmete ili želiš da ti dam neke za koje mislim da bi ti se svidjele? Želiš da mama/tata/sestra idu s tobom u prostor”. Sve ovo podrazumijeva da je dijete verbalno, no često nam se dešava da dijete nije verbalno te tada koristimo ili gestovnu komunikaciju ili komunikacijske ploče.

Uvježbavanje provedbe aktivnosti može dati osjećaj kontrole nad situacijom. Pogotovo u situacijama kada se na samom početku od djeteta očekuje da dozvoljava da se uđe u “njegov osobni prostor”.
Vizualne ploče mogu biti metoda kojom identificiramo i imenujemo osjećaju, kao i stvaramo predvidljivost situacije.

A – AGENDA – Definirati dnevni red, raspored što će se raditi

Svaka nepoznata situacija u nama izaziva strah, tako da uskraćivanje informacija može samo dovesti do povećanja bespomoćnosti, ojačati strah i anksioznost.

STRATEGIJA – Roditeljima tijekom telefonskog razgovora prije prvoga susreta objasnimo što će se očekivati od djeteta, kako će susret izgledati i koliko će trajati. Sa djetetom radimo plan aktivnosti, kojeg vrlo često pripremimo i na vizualan način kako bi povećali razumijevanje situacije. Tijekom terapijskog susreta često naglašavamo koliko je vremena još ostalo, ili koliko aktivnosti koje dijete može provesti. Kako je vrijeme vrlo kompleksan pojam, da bi dijete lakše razumjelo koristimo vizualni sat. Tako djeca (I roditelji) imaju veću kontrolu i manje ih je strah.

Igranje situacije u koju će dijete doći može biti jedna od učinkovitih metoda stvaranja situacije predvidljivom
Terapijski psi kao metoda smanjenja stresa učinkovito se koriste u mnogim bolnicama, čak i u predoperativne svrhe.

R – RESLILENCE – Pristup usmjeren na snage

Pristup usmjeren na snage je blizak radnim terapeutima kao prstu nokat. To je okvir kroz koji gledamo pojedince, grupe ili zajednicu s kojom rade jer u snagama pronalazimo strategije za rješenje izazova koje dijete/roditelj/obitelj imaju. Komunicirajući na pozitivan način, čak I o lošijim činjenicama pred djetetom, osnažujemo vezu roditelj – dijete I osnažujemo rješenjima usmjereno promišljanje.

STRATEGIJA – Tijekom razgovora s roditeljima, pogotovo u prvim trenutcima informiramo se o svemu što dijete može I kako to radi, na koji način komunicira, kada se najviše usmjerava na onoga koji je u interakciji s njima, kako najbolje jede, gdje i s kim se najbolje igra. Tako stvaramo sliku djeteta kao kompetentne osobe, što nam je ključno za proces prepoznavanja njegovih izazova. Čak i kada komuniciramo o problemima, pokušavamo pronaći djetetove načine rješavanja problema (koliko god oni bili učinkoviti). Koristeći pristup prednjeg ili stražnjeg povezivanja, osnažujemo osjećaj djeteta da nešto može učiniti, poput. U komunikaciji s roditeljima također pronalazimo njihove načine rješavanja izazove, no i identificiramo ono što bi voljeli da je drugačije, umjesto onoga što je problem, poput “Na koji način ga umirite? Kako ju uspavljujete? Na koji način vam pojede obrok? Koje igre igrate s njim? Koja je ona igra koju bi najradije slikali i poslali baki sliku da pokažete kako je napredovao.” I naravno, koristimo igru, da dijete i roditelj osvijesti koliko je dijete kompetentno i “snažno”. Također djetetu interesantne igre uvijek možemo koristiti kao metodu nagrade za “hrabrost”.

Komunikacijske vještine su sigurno jedan od najznačajnijih alata kada govorimo o otoprosnosti i zagovaranju svojih prava. Komunikacijska ploča može biti alat koji se koristi u stvaranju plana, pojašnjenja situacije i zadacima koje je potrebno napraviti.

E – EMOTIONS – emocionalno povezivanje osnažuje partnerski odnos

Kako u većini slučajeva kada djeca dolaze na terapijske intervencije raspon njihovih emocija je izvan očekivanog za dob. Roditelji, posebno djece s teškoćama su skoro pa uvijek preplavljeni sa strahom, frustracijom, osjećajem krivnje te suočeni s mnogobrojnim emocijama, tako da su reflektiranje, emocionalno povezivanje, empatija i prihvaćanje ključan faktor za uspješnu intervenciju.

STRATEGIJA – Primjenom perspektivnog razmišljanja, odnosno zauzimanja perspektive drugih ili prihvaćanje njihove perspektive kao ispravne pokazujemo razumijevanje za postupke ili provedbu aktivnosti te time uvažavate da su u skladu sa svojim sposobnostima činili najbolja. Primjer toga bi bilo sljedeće “Ekrani ne čine dobro djetetu, no razumijem, vi ste u biti birali bitke, hranjenje je nužno za preživljavanje, ako je jedino tako jeo, onda je to bila učinkovita strategija. Mislite li da bi zajednički mogli naći još koju strategiju hranjenja”. Bez obzira na naše stručno mišljenje, komentiranje postupaka koji su provedeni ili ponašanja koje dijete pokazuje nikada ne bi trebalo biti kritizirano. Umjesto “Zašto ste mu popustili, ako ste mu prije toga rekli 4 puta da to ne smije??”, uvijek je poželjno odabrati rečenicu poput “Ako mislim da ću odustati od nekog pravila, onda nikako ne bih rekla NE. Moj razlog može biti da sam umorna i nemam snage za borbu, možda znam da će to rezultirati još gorim ponašanjem, sve to može dovesti do toga da na kraju kažem da, a mislila sam NE. Onda ja odmah u startu dozvolim. Za neke stvari recimo nikada ne bih odustala, ali to su stvari koje mogu ugroziti život moga djeteta ili nekoga drugog”.

Prepričavanje događaja može biti učinkovita metoda kako objasniti što se desilo, identificirati emocije i/ili pripremiti za u buduće

Zaključak bi bio, da ulaganje malo više vremena, povećanje kontrole u situacijama, usmjerenost na snage i empatija mogu biti ključan faktor koji na kraju krajeva može povećati uspješnost intervencije i/ili liječenja. Zar to nije konačan cilj

Skip to content