ORGANIZACIJA VREMENA – Kako izbjeći ulogu Zeca iz Alice u zemlji čudesa​

UVOD

Rukovođenje i organizacija vremena je jedna od izvršnih funkcija nužnih za izvršavanje svakodnevnih zadataka, aktivnosti. Rukovođenje i organizacija vremena, kao kognitivna vještina uključuje sposobnost primjerene procjene koliko vremena imamo na raspolaganju i kako to vrijeme iskoristiti da bi izvršili zadatak.

Izvršne funkcije ili vještine su viši mozgovni procesi koji su uključeni u cilju usmjerene aktivnosti/okupacije. Biti cilju usmjeren znači da smo fokusirani na dostizanje ili završavanje određene aktivnosti/zadatka koji se nalazi pred nama (bio on zadan od nas samih ili od naše okoline).  Na primjer, završiti aktivnosti brige o sebi prije odlaska u vrtić, školu ili posao u periodu od 7.00-7.30.  Izvršne funkcije su te koje će nam to osigurati (naravno uz prisutnost i drugih vještina). One osiguravaju da dijete (osoba) donese odluku i usmjeri pažnju na ono što je potrebno kako bi postigli sveobuhvatni cilj. Izvršne funkcije nam osiguravaju svakodnevno funkcioniranje u smislu dovršavanja zadataka, praćenje pravila, baratanje svojim stvarima, novce, socijalna participacija. Funkcije se mogu podijeliti u dvije kategorije,

  1. vještine koje nam osiguravaju mišljenje (planiranje, organiziranje, stvaranje novih ideja, rješavanje problema, postavljanje prioriteta, rukovođenje vremenom, radna memorija i metakognicija) i
  2. vještine koje nam pomažu voditi naše ponašanje (inhibicija odgovora, emocionalna kontrola, zadržana pažnja, započinjanje i završavanje zadataka, fleksibilnost i usmjerenost ka cilju).

Većina nas ima izazov u organizaciji svoga vremena, ne zato što imamo neku poteškoću već zato što živimo u vremenu kada se od nas, bez obzira koje dobi bili, očekuje da odradimo više zadataka i aktivnosti definiranih našim okupacijskim ulogama (uloge poput majka, otac, zaposlenik, učenik, brat, ujak ili slično). Ovaj izazov prelazi na višu, složeniju razinu kada se od nas “traži ili očekuje” da istovremeno odrađujemo više zadataka/aktivnosti. Recimo jedan školarac mora pratiti vrijeme definirano školskim obvezama i odrađivati aktivnosti definirane školskim rasporedom, nekoliko sekvenci od 45 minuta uz međupauze. Istovremeno, to dijete ima i druge okupacijske uloge, učenik, prijatelj, brat, što također od njega zahtjeva određene zadatke i aktivnosti, poput recimo razvijanje socijalne interakcije s vršnjacima. Možda se vrijednost tih aktivnosti u očima jednog učitelja/učiteljice, roditelja i samog djeteta razlikuju, što zatim definira motiviranost djeteta te njegovu uključenost u izvedbu zadataka, ali i posljedice ako postoji iznimno velika različitost u razumijevanju usmjerenosti djeteta i očekivanja kakva bi ta usmjerenost trebala/morala biti (drugim riječima primjerice pisanje poruka tijekom sata o onome što se ili nije desilo tijekom odmora – nije baš društveno prihvatljivo, ali tu je). Dijete tijekom dana mora/treba odraditi mnogobrojne poslije školske aktivnosti, poput domaće zadaće. I nakon svega ima izvanškolske aktivnosti (recimo engleski, balet, ritmika, plivanje). I naravno tu je igra, jer djeca se naravno trebaju igrati (i prema mom mišljenju ne samo djeca).  Znači imamo zadatke/aktivnosti koje volimo i želimo raditi , a imamo i oni druge. Za prvu kategoriju zadataka, nađemo interes i motiv, no kada su to zadaci koje trebamo ili moramo odraditi, a u njima ne vidimo neki (trenutni) preveliki interes, organizacija vremena tada postaje iznimno težak zadatak.

Razgovarajući s jednom majkom, jednog djeteta, radi priče nazvati ćemo ju Alisa, koja je spomenula koliko organizacija i rukovođenje vremenom postaje veliki problem kada u priču dođe ADHD, došla je i ideja za ovu priču. Djeca kroz svoj razvoj polagano razvijaju organizacijske strukture koje njima imaju smisla, no za dijete s ADHDom, čije su sposobnosti organiziranja, prioretiziranja i organizacije pod utjecajem neuroloških različitosti, organizacija i rukovođenje vremena treba biti usvojeno, razvijeno i održavano na njima specifičan način.

Zamislimo sada jednu situaciju. Zamislimo da imamo dioptriju -5. Da li bi nam pomoglo da se više trudimo? Pa…baš i ne. Trebamo naočale. E sada možemo li koristiti bilo koje naočale ili one moraju biti specijalno izrađene za nas? Odgovor je svima jasan, okvir može i biti isti, no stakla svakako ne. Ona trebaju biti prilagođena točno za nas. Isto je i sa kaznom. Hoćemo li kazniti isto to dijete koje ima dioptriju -5, zato što nije moglo pročitati tekst ili pronaći svoju četkicu za zube. Naravno da nećemo.

Kada govorimo o djetetu koje ima izazove zbog ADHD-a nastojati ćemo osigurati prostor za razvoj vještina, kontekst za uvježbavanje izvedbe aktivnosti i okolinu koja će ga podržati u tome, a sve sa ciljem da djetetu osiguramo da uspješno rukovodi, organizira, prioretizira, planira i koristi svoje vrijeme.

Uvijek potrebno uzeti u obzir da svaki od nas percipira svijet na drugačiji način te da je svakako prije svega potrebno provjeriti koji je djetetov način učenja i razumijevanja svijeta oko nas. Kao prvi korak, potrebno je provjeriti s terapeutom ili ispuniti online upitnik koji možete pronaći ovdje kako bi stakli više uvida u oblik razumijevanja svijeta ima vaše dijete (ili vi).

Mala napomena, ovdje ćemo prezentirati samo neke od intervencija koje je uobličila  i koristila radna terapeutkinja u suradnji sa roditeljem jer naime kao i za naočale za svako dijete intervencija mora biti specifična.
 Zbog toga nam se možete javiti za individualno savjetovanje (info@artisinlcudum.hr) ili prijaviti na naš kratki edukativni tečaj BulletJournaling – ili kako ne biti zec iz Alice u zemlji čudesa (prijava za tečaj se nalazi ovdje)
Što radi radna terapeutkinja

STRATEGIJE ORGANIZACIJE U VREMENU

  • A. na samo dijete razvijajući, unapređujući i održavajući djetetove vještine potrebne za organizaciju vremena

Razvijanje koncepta vremena je jedna od strategija koje se svakako mogu koristiti. Ovdje bi željeli prezentirati jednu od tehnika koja se može koristiti – POMODORO tehnika.  Pomodoro tehnika je razvijena u kasnim 80 godinama, a razvio ju je talijanski poduzetnik  Francesco Cirilla, sa ciljem korištenja vremena na strukturiran, ali racionalan način. Tehnika je abstraktna, no pomaže i kod vizualnih tipova učenja. 

U korištenju tehnike koristi se timer koji pomaže razdijeliti vrijeme na kraće vremenske jedinice (25 minuta) koje se naziva pomodori i pauze među njima (5minuta/15 minuta).

  1. Prvi zadatak u korištenju pomodora je definiranje dnevnih zadataka, veliki zadaci se dijele na male “pomodoro” jedinice. Veliki zadaci mogu biti cijela cjelina, poput zadaće iz matematika ili projektnog zadatka. Ovisno o izazovima,  dijete (osoba) sama (uz potrebnu podršku) odluči o segmentima, odnosno koracima u zadatku. To bi u biti značili da možemo podijeliti zadatke po stranicama, pisani zadaci, pa brojčani zadaci, zadaća iz udžbenika, pa zadaća iz zbirke ili neki drugi način. Osoba koja pruža podršku osigurava vođenje u odlučivanju, a ne određuje koliko vremena djetetu (osobi) treba. Vođenje u odlučivanju uključuje postavljanje pod pitanja (što misliš koliko ti je zadnji puta trebalo vremena? je li ovaj zadatak lagan ili težak? koliko ćemo dati laganim zadacima, koliko teškim vremena?). Zadatke zabilježite na uz pomoć slijedećeg obrasca, te kasnije kada je koji završen možete ga označiti X, kvačicom ili emotikonom. Također zadatak možete napraviti i u obliku vizualnog rasporeda. Djetetu možete dati naljepnice da lijepi svaki puta kada izvrši zadatak. 
  2. Drugo se namjesti i uključi timer, koji može biti onaj timer za kuhanje jaja ili online aplikacija (neke od primjera možete pronaći ovdje). Kod djece puno češće koristimo vizualne timer koje možete nabaviti preko interneta ili skinuti u obliku aplikacije (jedan primjer možete naći ovdje).
  3. Nakon završetka jednog “pomodora”, aktivnost se prekida i radite nešto drugo. To ne smije biti aktivnost koju ste radili, čak i ako vam je ostalo samo par minuta za završetak. Znači ako se dijete bavilo intelektualnim radom (učilo, pisalo zadaću), 5 minutna pauza bi svakako treba biti aktivnost koja će dijete aktivirati na način koji je njemu ili njoj potreban da se odmori, samoregulira.
  4. Na mjestu gdje su definirani “pomodori” koje ćete provesti označite sa kvačicom svaki “pomodoro” koji odradite.
  5. Nakon završetka 5-minutne pauze, prelazimo na drugi “pomodoro”.
  6. Po završetku 4 “pomodora”, uzimamo pauzu od minimalno 30 minuta.

Tijekom provedbe, možete uočiti da je bilo potrebno manje ili više vremena za provedbu zadatka od onog što je ranije planirano, to svakako bilježite i na kraju dana (ili definiranog ciklusa rada) ćete imati vizualnu reprezentaciju koliko ste vremena trebali za određene zadatke.

Tijekom provedbe jednog “pomodora”, probajte onemogućiti distraktore, bili oni unutarnje ideje, misli ili izvanjske poput TV, zvukova, socijalnih mreža, drugih osoba, telefonskih poziva i sličnog.

U slučaju da tijekom provedbe jednog “pomodora” padne na pamet neka ideja, ili se nečega sjetite, to samo bilježite sa strane i nikako ne prekidate aktivnost. Možete stavite djetetu papir sa strane neka samo napiše misao ili ideju koja mu dođe kako se dalje ne bi bavilo s njom.

Također, period od 25 minuta se može prilagoditi (skratiti) za dijete (osobu) kojoj je ta minutaža preduga. Tada osiguravate manji vremenski period koji se sa savladavanje produljuje da dođe do 25 minuta. 

Sa vremenom provedbe tehnike, razvijati će se sposobnost predviđanja koliko vam je vremena potrebno za provedbu zadataka. Jedna od ključnih stvari u provedbi metode je definiranje jasnog rasporeda dana (tjedna, mjeseca) u kojem ćete razgraničiti vaše slobodno vrijeme koje je isto tako dragocjeno od vremena u kojem radite. Jednako tako i kod djece. Izradom rasporeda (kojom ćemo se baviti u trećoj točci tijekom koje govorimo o okolini i kontekstu koji je poticajan) na djetetu primjeren način vizualno će se definirati jasna struktura koja svakako pruža osjećaj predvidljivosti, sigurnosti i na kraju krajeva uspjeha.

  • B. na okolinu i kontekst izvedbe kako bi osigurali dostatno poticajnu okolinu

Vizualni rasporedi za organizaciju dnevnih aktivnosti i/ili zadataka jedan su od najboljih načina kako osnažiti dijete u organizaciji vremena. Kako bi osigurali razumijevanje slijeda aktivnosti koje je potrebno napraviti te kako bi razvijali svjesnost o dnevnim aktivnosti te povećali samokontrolu nad životom možemo izraditi kartice pomoću kojih se vizualno potkrepljuje što će se raditi, što radimo, što dolazi nakon toga i kako izgleda kada je to gotovo. Njihov izgled može ići od vrlo jednostavnih za manju djecu do vrlo kompleksnih. Od iznimne je važnosti da dijete ima moć djelovanja na strukturu dnevnih aktivnosti jer mu se time ne samo osigurava poštovanje prema onom što ono želi, već i osigurava razvoj vještina samoorganizacije. Opseg kartica je neograničen i ovisi o aktivnostima djeteta, vašim aktivnostima, potrebama i željama djeteta.

Putem dnevnog rasporeda, koji se nalazi na vidljivom mjestu također možemo utjecati na osjećaj kontrole nad dnevnim aktivnostima i osnažiti potencijal za odabir onoga što se može, želi, treba raditi. Raspored koji se ovdje nalazi uključuje i neka pravila (primjerice u periodu od 8:50 potrebno je sjediti na miru i slušati – navedeno možete raditi kada primjerice čitate knjigu s njom ili gledate crtić). Ovakav se raspored može napraviti za cijeli dan, s tim da slike mogu biti nešto veće. Za izradu ovog potreban vam je papir, folija za plastificiranje, plastifikator, samoljepive čičak trake.

Na samom početku bilo bi poželjno na ploči na kojoj se nalaze sve aktivnosti koje su djetetu na raspolaganju pomoći da odabere jednu do tri aktivnosti.  Potrebno je staviti tri aktivnosti, tako da je prva koju voli, druga koju mora i na kraju opet ona ista koju voli ili neka druga, njoj izrazito draga. Na taj način razvijamo pozitivno samousmjereno potkrepljuje, te smanjujemo potrebu za izvanjskim nagradama (posebno u aktivnostima koje mora raditi i koje su sastavnica njenog dana).

 

Kada dijete odabere aktivnosti, iste smještamo na vidljivo mjesto, kako bi se uvijek moglo vratiti i vidjeti gdje se nalazi u procesu provedbe aktivnosti. 

 

  • vođenje dnevnika – bullet journaling
Tjedni raspored (ustupljeno s dozvolom @moja_bujo_prica)

Organizacija vremena je jedna od ključnih vještina koja nam je potrebna za uspješno življenje. Sve navedene strategije mogu se koristiti i u odraslih osoba, posebno onih s dijagnozom ADHD-a, poteškoća učenja, disleksije, diskalkulije. Naime, u njih tehnike usredotočenja i svjesnosti na ono što radimo rezultiraju učinkovitijom organizacijom ponašanja, manjom prokrastinacija i većim zadovoljstvom u sudjelovanju u željenim i potrebnim aktivnostima.

Tehnike koje kod djece, mladih i odraslih koristimo su i bullet journalling, odnosno metoda vođenje dnevnika. 

Bullet Journaling, metoda osobne organizacije i razvoja, bilježenje misli, osjećaja, težnji i zahvalnosti može pružiti moćan  alat za emocionalno izražavanje, prepoznavanje nesvjesnih obrazaca (Haertl & Christiansen, 2011), preusmjeravanje negativnih obrazaca na zdrave načine razmišljanja (Tsang, Siu i Lloyd, 2011.) čime se osigurava osobno zadovoljstvo i osjećaj uspješnosti (Ero-Phillips, 2015.). Jednostavno rečeno ovaj pristup organizaciji vremena pruža uvid u osobne prioritete, dozvoljava emocionalno rasterećenje, rutinizira organizaciju dana (mjeseca, godine), povećava kreativnost, zadržava informacije koje su nužne, osigurava prostor za prorađivanje problema te pružanje jasnog uvida u situaciju, zadatke i resurse. Više o metodi, kao i mnogobrojnim tehnikama koje se mogu koristiti možete naučiti u našem kratkom trening programu – Usredotočena svjesnost za organizaciju u vremenu, aktivnostima, očekivanjima okoline, potrebama i željama.

Literatura

  1. Cirillo, F., 2018. The Pomodoro technique. Virgin Books.
  2. Carroll, R., 2018. The Bullet Journal method. Portfolio.

Senzorička integracija – DODIR – preživljavanje, razvoj i društveni život – Epizoda 4/5

Život u pandemiji je utjecao na niz promjena u našem ponašanju. Kako dajemo ruku kada se upoznajemo ili pozdravljamo, koliko grlimo one koje volimo, koliko blizu dolazimo do poznatih, odnosno nepoznatih. Sve prije navedeno je vezano za jedan od naših najvećih organa i jedan od, prema dr Jean Ayres, 3 ključna senzorička sustava. Sustav koji je iznimno važan za niz različitih funkcija koje opet utječu na naše ponašanje i djelovanje u aktivnostima dnevnog života – DODIR ili TAKTILNI SUSTAV.

Mnogobrojna iskustva i znanstvanea istraživanja kroz desteljeća su ukazala na važnost dodira kao senzoričkog sustava. Dodir je važan za za optimalan emocionalan, tjelesni i kognitivni razvoj, odnosno za mentalno, fizičko i socijalno zdravlje (Shore, 1997., Black­well, 2000.). Osjet dodira nam je važan za aktivnosti poput hranjenja, spavanja, kupanja/tuširanja, odijevanja, istraživanja/učenja i socijalne participacije.

Dodir nam je sustav koji nismo baš u mogućnosti isključiti, recimo kao vid ili sluh. Ako nam je vani prejako sunce, staviti ćemo naočale, kao i kada ne vidimo dobro. Kada čujemo prejako, poklopiti ćemo svoje uši ili kada ne čujemo staviti ćemo slušni aparatić. A što ako dodir osjećamo prejako ili preslabo. Samo zamislite kako je to.

No, krenimo od početka.

Brain, Mind, Psychology, Idea, Drawing
  1. osjet dodira je jedinstveni osjet kojeg stvara nekoliko različitih osjetilnih tjelešaca. Zašto je ovo bitno? Zamislite da ste u parkiću ili kafiću i razgovarate o problemima na poslu, izazovima koje vaše dijete ima. I to radite s jednom osobom. Sada zamislite da ste na istom mjestu, ali razgovarate u grupi ljudi i oko vas su vaša djeca koja, kao i svako dijete trebaju vašu pažnju. Možete li zamisliti? Nije baš lagano. To je i jedan od razloga zašto je osjet dodira dosta kompleksan. Mi na različitim mjestima imamo različita osjetila tjelešca koja kontinuirano sakupljaju različite informacije. Te informacije se onda identificiraju, obrađuju, integriraju kako bi dobili potpunu sliku. Da bi lakše ovo razumijeli, idemo prikazati na jednom ili više primjera. Zamislite vaše oko u koje je nešto upalo, i osjetite da vas jako smeta, ali nije baš da možete jasno definirati gdje se to nešto nalazi, već odlazite na ogledalo još dodatno pogledati vaše oko ili zamolite nekoga oko sebe da vam pogleda oko. To je zato što oko ima osjetilna tjelešca dodira koja su nam bitna za više zaštitnu funkciju, ali ne i diskriminatornu (gdje se što nalazi). Dok, kada tražite ključ u torbi ili džepu točno ćete znati gdje se on nalazi bez da pogledate u torbu, kao što ćete i znati kojim dijelom prsta ćete ga uhvatiti. Znači osjet dodira je jedinstven osjet, kojeg osiguravaju različita osjetilna tjelešca sa različitim funcijama čime osiguravaju dvije funkcije: zaštitnu i diskriminatornu. Istraživanja ukazuju da kod neurorazličite djece (autizam, ADHD, ADD) češće dolazi do neučinkovite interpretacije i integracije koja može uzrokovati izazove u izvedbi njima važnih aktivnosti, poput hranjenja, odijevanja, interakcije i/ili igre s vršnjacima, kao i učenja. Kao jedan primjer navela bi dječaka s dijagnozom ADHD koji je išao u redovan vrtić. Dječaku je dosta često bilo teško sudjelovati u aktivnostima u grupi, pogotovo mirnim aktivnostima, aktivnostima za stolom. Ztaim bilo mu je teško baratati predmetima poput kista ili bojica. Također, velike je izazove imao na dječjem igralištu. Često je bio prepoznat kao nepažljiv, te ako onaj koji povremeno zna udariti drugo dijete. U biti sve navedeno se moglo objasniti kroz prizmu njegovog neučinkovitog taktilnog sustava (što je i pokazala opsežna procjena). Naime, u grupnim mirnim aktivnostima, poput sjedenja u krugu i slušanja priče, postoji velika mogućnost da osobu netko slučajno nježno dotaknuti. Za učinkovit senzorički sustav, ovo nije problem. Sustav definira lagani dodir kao nešto neopasno te daje dalje informacije, možeš mirno raditi svoju aktivnost dalje. No, kada imamo sustav koji je taktilno defanzivan, što znači da taktilne informacije doživljava kao opasne, zastrašujući, tada se aktivira obrambena reakcija. Kada su se situacije u kojima je sjedio u krugu dešavale ujutro, dječak ih je lakše podnosio, prije svega njegov je organizam bio odmoran, no i prije vrtića je provodio dosta aktivnosti koje su uključivale njegovo tijelo u “težem fizičkom radu” koji je na njega djelovao umirujuće. Dječak je također bio jako pedantan, pa nije volio kada bi mu se majica smočila tijekom pranja ruku. Kada je bio mali, prelazak na hranu koja je sadržavala recimo usitnjene dijelove u gušćoj tekućini mu je stvarao problem. Znao bi se zagrcnuti i nakon kraćeg vremena ju je počeo izbjegavati. Također često su nastajali problemi odijevanja, koji su doveli do toga da je na koncu imao jednu do dvije najdraže majice i jedne hlače koje bi nosio. Promjene u smislu prelaska s dugih na kratke (proljeće) i kratkih na duge rukave/nogavice (jesen) su mu stvarale izazov. Za to je roditeljima trebalo dosta živaca, vremena i energije. Neke od strategija koje su savjetovane su bile: u grupi sjedenje na način da je iza njega zid, stolica s naslonom ili stolica koja ga stisne, ogrtanje elastičnim materijalom (likrom) kojeg samostalno može stisnuti kako bi si pružio dostatno (aktivnog) dubokog pritiska koji je na njega djelovao umirujuće. Pasivni pritisak, u smislu težinskog jastuka ili utega nismo prakticirali jer je konačan cilj bio da samostalno osvijesti aktivnosti koje mu pružaju mogućnost da sam sebe organizira i time razvija svoje vještine samoregulacije. Također savjetovano je da prvo jede hranu koja je konkretna, koju treba dobro sažvakati i onda prelazi na hranu koja se “može izgubiti u ustima”. Prije nego su predloženi savjeti napravljena je procjena kojom se došlo do informacijama o aktivnostima u kojima ima izazov, razlozima zašto se to dešava, kao i aktivnostima koje djeluju organizirajuće na njega. Dječakov taktilni sustav, točnije njegov zaštitni dio, je bio toliko jak da ga je kontinuirano upozoravao na opasnosti od novih i nepredviđenih senzoričkih podražaja (taktilnih), koje bi svako drugo dijete smatralo nebitnim. Kada je dječak kroz igru osvjestio koje aktivnosti mu osiguravaju da se bolje osjeća, kao i prilagodbe okoline koje su mu osigurale potrebnu podršku tada se i izvedba aktivnosti mijenjala.
  2. osjet je povezan s emocijama. Informacije koje se zaprimaju u taktilni sustav, šalju se i obrađuju u dijelu mozga koji onda stvara sliku mape tijela. Mapa tijela je kao karta koja nam osigurava informacije gdje se koji dio nalazi i dodiruje (mjesto), kako se dodiruje (toplo, hladno, mekano, grubo i sl) i koliko jako se dodiruje. Taj dio mozga se naziva somatosenzorički korteks i on ima (u ovom slučaju) diskriminatornu funkciju. To bi značilo da nam on u biti odgovara na pitanje – gdje? kako? Također, taktilni sustav je povezan i sa dijelom mozga koji osjetu pridodaje emocionalnu notu (limbički sustav). Aktualna istraživanja osiguravaju sve više dokaza da je osjet dodira ključan za naš emocionalni i socijalni razvoj (Holden, 1996.; Field i sur., 1997.; Shore, 1997.; Blackwell, 2000.), ali i na naše obrasce ponašanja u odrasloj životnoj dobi (od tuda i strategije koža na koža, grljenje, napuštanje fizičkog kažnjavanja djece, poticanje kontakata sportaša u grupnim sportovima, korištenje dodira u osoba s demencijom, korištenje terapijskih pasa i drugih životinja i sl). Kada nas netko zagrli, tada osjećamo sigurnost i sreću, kada se udarimo malim prstom u fotelju, tada osjećamo neugodu, tugu ili bijes. Osjet dodira također prolazi kroz naš sustav za alarm, odnosno retikularni aktivacijski sustav. Zbog toga možemo naglo reagirati kada nam prijeti velika opasnost, recimo od jednog pauka, ali isto tako možemo spustiti razinu uzbuđenja ako nas netko zagrli. Znači osjet dodira je povezan s našim emocijama, emocionalnim stanje, stanjem uzbuđenja i aktiviteta te time i našim ponašanjem. Vratimo se na dječaka sa početka priče. Njegovi izazovi su uključivali i izazove samoregulacije, što ste vrlo vjerojatno i sami zaključili. Njegovo kontinuirano usmjeravanja na osjete od kojih se brani je uzrokovalo da se ne može usmjeriti (stanjem uzbuđenja i aktiviteta) na onoga koji mu govori, posebno ako mu osoba stoji blizu. Da u grupi često nije pratio aktivnosti i da je povremeno naglo reagirao, čak i udarcima (ponašanje), kada mu je stvarno bilo previše. To nije opravdanje njegovog ponašanja, već samo informacija koja je ukazala roditeljima i odgajateljima da se takve situacije mogu prevenirati.
  3. osjeti su više povezani s izvanjskim triggerima nego s unutrašnjim. Kako bi uspješno funkcionirali, naš mozak određuje koje su mu informacije važne, a koje nisu, tako da senzoričke informacije koje nastaju u našem tijelu zbog našeg kretanja ili stajanja, nekako imaju evolucijski manju važnost od informacija koje nam dolaze iz izvanjskog svijeta. Najbolji primjer bi bio slijedeći, zamislite da plivate ili sjedite na stolici za stolom u svojoj kuhinji i vaše tijelo vam šalje informacije da se određeni mišići stičšću, da vaša pluća se šire i sakupljaju, osjećate pritisak stolice i naslona na vašu stražnjicu ili leđa. Ne usmjeravate pažnju na to, jel da. Što je u biti i bolje, jer kako bi dok o tome razmišljate išta napravili. I onda, recimo, dok plivate u moru kraj noge vam prođe nešto što vas dotakne. Ili, dok sjedite vam nešto nježno prođe po vratu. Odmah ćete stati, ustuknuti, pogledati, čak i dotaknuti. Ovo je bio čisti mehanizam preživljavanja. Znači osjet dodira je duboko povezan s izvanjskim svijetom i često ima zaštitnu funkciju. I ponovno se vraćamo na našeg dječaka od ranije. Sve što je on radio je bilo zaštita sebe samoga od svijeta koji nije u potpunosti razumio iz temeljnog razloga što informacije koje je on dobio povremeno su bile zastrašujuće. Samo si zamislite kako vam je kada se probudite i osjetite da vam je utrnula noga. Hoćete li s njom odmah hodati? Ili ćete ju pogledati dobro, popipati ili izmasirati. Vjerojatno ono drugo. Iako i sami znate da vam je noga ista kao prije, trebaju vam informacije iz drugih sustava (vizualni, proprioceptivni) kako bi čim prije vratili stvari na svoje mjesto.

I zato, dodir je bitan, možda jako bitan.

Literatura

Fisher  Ag,  Murray EA, Bundy  AC  (1991). Sensory Integration: Theory and Practice. F. A. Davis Company

Kranowitz CS (2005). The Out od Sync Child, Recognizing and Coping with Sensory Processing Disorder, Revised and Updated Edition, Penguin Books Ltd.

Linden, D. J. (2016). Touch: The science of hand, heart, mind. Penguin.

Smith Roley S, Blanche EI, Schaaf RC (2002). Understanding the Nature of Sensory Integration with divers populations. PRO-ED, Inc. Austin. Texas. USA 

Moffat A, Maragakis F (2010). Razumijevanje utjecaja poremećaja senzoričkog procesuiranja  na participaciju djece i mladih s autizmom . V. radionice radnoterapeutskih vještina. Materijali s radionica

 Schaaf RC, Miller LJ (2005). OCCUPATIONAL THERAPY USING A SENSORY INTEGRATIVE APPROACH FOR CHILDREN WITH DEVELOPMENTAL DISABILITIES. MENTAL RETARDATION AND DEVELOPMENTAL DISABILITIES RESEARCH REVIEWS 11: 143–148 (2005)Schaaf RC, Mailloux Z (2015). Clinician’s gudie for implementing  sensory integration ®. American Occupational Therapy Association Inc. USA Bethesda

Yack E, Sutton S, Aquilla P (2003) Building Bridges through Sensory Integration. 2nd Edt. Sensory Resources 

Senzorička integracija – PROPRIOCEPCIJA – doživljaj moga tijela u mirovanju i kretanju – Epizoda 3/5

Kada razmišljam o putovanju, bilo to u neku daleku nepoznatu zemlju, ili recimo u kvart pored našega, na put krećemo ili na slijepo pa postoji velika šansa da ćemo negdje doći gdje nismo planirali ili uzmemo mapu (google maps) koja nam kaže gdje se nalazi ono što želimo naći i kojim putem tamo idemo. Tako je i u našem tijelu, mi imamo našu unutrašnju mapu, našu shemu tijela koja nam govori gdje nam se koji dio tijela nalazi baš u ovom trenutku.

Maze, Labyrinth, Solution, Lost, Problem, Challenge

Evo mali zadatak, zatvorite vaše oči i razmislite gdje je vaš nožni prst u ovom trenutku nalazi. Možete li ga podignuti i pomaknuti u lijevo? Možete li njime dotaknuti prst do njega? Kada nešto padne sa stola, i krene prema vašem stopalu, da li možete pomaknuti stopalo brzo u lijevo i desno ili morate pogledati gdje se vaše stopalo nalazi. U većini nas ovo radimo bez da gledamo ili popipamo gdje nam se što nalazi. Sve ovo nam osigurava PROPRIOCEPCIJA. U biti jedan od vrlo čestih termina koje čujemo ako vam recimo dijete ide na terapije ili ako ima određene izazove koji uzrokuju ograničenja ili prepreke u izvedbi svakodnevnih aktivnosti.

 U našem svakodnevnom životu propriocepcija nam je ključna recimo kada sjedimo, kako bi si prilagodili poziciju sjedenja na stolici, zatim kako bi procijenili koliko daleko možemo/trebamo sjediti od nekoga na sastanku/u školi, ili koliko daleko trebamo stajati od nekoga kada s njim pričamo (zanimljivo je danas koliko još informacijama stavljamo u ovaj zadatak zbog dodatnih informacija koje smo sakupili tijekom pandemije). Jako nam je bitna također kada ulazimo u kontakt s dragom osobom i želimo ju zagrliti, zbog nje znamo koliko je primjereno da osobu stisnemo. Tijekom jedenja, pisanja ili rezanja papira, proprioceptivne vještine nam kažu kako ćemo držati pribor za pisanje, koliko jako stisnuti plastičnu ili papirnatu čašu da nam se ne prolije ili kako držati papir i škare kako bi rezali po liniji. Propriocepcija nam je isto tako bitna kako bi odredili razinu pritiska kada želimo napisati poruku na WhatsApp-u, pritisnuti kat u liftu ili recimo kao ja sada odrediti gdje mi se koje slovo nalazi na tastaturi dok razmišljam i pišem ovaj tekst. U mnogim još aktivnostima nam je bitna, poput češljanja kose, brijanja brade, zakopčavanja grudnjaka, odijevanja, igre na igralištu s loptom, tenisa i mnogo drugog.

Propriocepcija se definira kao osjećaj gdje se naše tijelo i njegovi dijelovi nalaze tijekom mirovanja i kretanja. Ona igra vrlo važnu ulogu u samoregulaciji, koordinaciji, posturi, svjesnosti tijela, sposobnosti fokusiranja i govora.

Propriocepcija nam :
– osigurava nesvjesnu osviještenost koja dolazi iz zglobova mišića i ligamenata – pa zbog toga sada ne morati razmišljati gdje vam se nalazi stražnjica ili noga i možete uspješno čitati ovaj tekst;

Blonde, Girl, Book, Reading, Sit, Sitting, Young Woman


– daje informacije mozgu o kontrakcijama i rastezanju, kako se zglobovi previjaju, istežu, bivaju povučeni ili pritisnuti – pa zbog toga znamo kako baratati tijelom recimo pomicati ovaj tekst na mobitelu ili istovremeno hodati i držati djetetovu ruku u svojoj jednoj ruci i predmet u drugoj;

Mother, Child, Walking, Walk, Strolling, Dirt Road


– djeluje umirujuće i organizirajuće na neurološki sustav – probajte se sjetiti što radite kada ste jako preplašeni ili nervozni ili vodite neki neugodan razgovor na mobitelu.

Running, Woman, Race, Athlete, Sport, Park, Speed

O izazovima propriocepcije se najčešće čuje u djece i odraslih sa slijedećim dijagnozama:poteškoća samoregulacije

– disleksija

– ADHD

– autizam

– razvojnog poremećaja koordinacije (DCD)

– cerebralna paraliza

– Parkinsonove bolesti, moždanog udara

lomova

Tijekom igre djeteta ili izvedbe neke druge aktivnosti (odijevanja/svlačenja, hranjenja, pisanja i sl), propriocepciju nikako ne mogu odvojiti i zasebno ju proučavati jer je ona jedna od senzoričkih vještina koje zajednički djeluju (integrane su), no kada obratim pažnju na djetetov osjećaj položaja i snagu koju primjenjuje kada provodi aktivnosti/zadatak, tada mogu zaključiti o percepciji propriocepcije kao i o korištenju propriocepcije u svrhovitoj aktivnosti. Naime, nekada dijete može percipirati određeni osjet ili imati određenu vještinu no ne izvodi svrhovitu aktivnost.

Danas na raspolaganju imamo niz oblika procjene proprioceptivnih vještina, koje nam daju i objektivne i subjektivne činjenice kako bi složili potpunu sliku i usmjerili se na točno odu podršku koja je djetetu potrebna da savlada aktivnosti koje želi, treba ili mora. Informacije koje nam roditelj daje kroz razgovor, intervju (Upitnik utjecaja izazova na obiteljski život) i upitnike (SPM – Svjesnost tijela, Dunn senzorički profil) osiguravaju informacije kako izazovi (u ovom slučaju propriocepcije) utječu na dijete i obiteljski život. To nam je ključno jer ako ne usmjeravamo intervenciju na obitelj onda nemamo sve potrebne mogućnosti da se potrebne promjene implementiraju. Kao drugi dio provodimo Procjenu senzoričke integracije i praksije (SIPT) kao i Evaluaciju Ayres Senzoričke Integracije za djecu od 4 do 8, odnosno 12 godina (te starije jer su mnogobrojna istraživanja ukazala da je bolje jasnije utvrditi izazove kako bi terapijska intervencija bila učinkovita). Za mlađu djecu (ispod 4 godine, odnosno ispod 18 mjeseci) koristimo DeGangi-Berk Test Test senzorne integracije (DeGangi-Berk Test of Sensory Integration™ (TSI™) te Test senzoričkog funkcioniranja u dojenčadi i male djece (Test of Sensory Functions in Infants™ (TSFI™).

Rezultati procjene nam govore o nekoliko mogućih uzroka (na kojima dalje temeljimo intervenciju u terapiji i svakodnevnom životu):

  1. poteškoće senzoričke percepcije, odnosno poteškoće prepoznavanja i razlikovanja senzoričkih informacija, koje se recimo za proprioceptivni sustav identificiraju kao loša percepcija pozicije tako da pokreti izgledaju čudni ili je pozicija tijela neučinkovita, npr. sjedi na rubu stolica, umjesto na cijeloj stolici, prejako draga psa ili mačku, udara se u predmete ili osobe kada prolazi kroz prostor;
  2. poteškoće ili problemi praksije (somatosenzorička dispraksija) koja se najčešće očituje u poteškoćama imitacije, planiranja ili sekvencioniranja, odnosno poteškoća učenja novih vještina, poput odijevanja, brisanja nakon tuširanja, lošije izvedbe pokreta u različitim sportovima ili ograničenih vještina u igri;
  3. poteškoća senzoričke reaktivnosti koje onda utječu na samoregulaciju, emocionalne reakcije, razine uzbuđenja, pažnju te razinu aktiviteta.

Intervenciju tada usmjeravam točno na utvrđeni izazov, a naravno uvijek koristim točno pravi izazov kroz aktivnost koju dijete voli. A to…to može izgledati i ovako

Skip to content