Kako preživjeti na terapijama, kod liječnika ili pri boravku u bolnici

Teddy Bear, Toy, Plush, Stuffed Toy, Stuffed Animal

U radu s djecom dosta se često dešava da pri dolasku na terapije djeca pokazuju stanja koja nam govore da su vrlo uznemirena. Okolina u kojoj radni terapeuti rade je: 

  • prostorija koja poziva na igru, zbog opreme poput ljuljački, visećih vreća, penjalica, bazena s lopticama, polica s mnogorbojnim igračkama,  
  • prostorija u kojoj se nalazi stol, stolice,police s materijalima za pisanje, čitanje, igranje za stolom, računalo I printer te ploča, 
  • dom, škola, zajednica djeteta s kojim radimo. 

Iako su vrlo često naše prostorije, kako bi tata jedne moje prijateljice rekao “skoro pa prilagođena za odrasle”, odnosno skroz po mjeri djeteta, nove osobe, stres u roditelja, izazov koji prostorija kod djeteta s teškoćama izvođenja svakodnevnih aktivnosti uzrokuje, stvara u djeteta  doživljaj kao da se suočava s nečim izvan onoga što ono može savladati.

U ovom članku želimo podijeliti svoja znanja i  iskustva kako bi roditeljima mogli pružiti objašnjenje ponašanja kao i strategije kako djetetu pomoći (pomoći pri prvom dolasku na radnu terapiju, ali I odlasku liječniku ili hospitalizaciji. 

ZAŠTO JE DJECI TEŠKO 

Tijekom 2019. godine prema statističkim podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo kroz dnevne bolnice je prošlo 60.067 djece. Prema analizi stanja u sustavu rane intervencije u RH (UN, 2021) od ukupnog broja djece u dobi od 0 do 5, njih 10,5 %, ili 24 169 su djeca s razvojnim rizicima, razvojnim odstupanjima i teškoćama u razvoju. Njih 2.914 koristi neki oblik terapije u sklopu rane intervencije.

Medicine, Child, Hurts, Got Sick, Cold, Angina, Orvi

Djeca u skladu sa svojim emocionalnim i kognitivnom sposobnostima, svoja stanja i razumijevanje situacije češće prezentiraju kroz ponašanja, nego kroz riječi i standardnu, nama prihvatljivu, verbalnu komunikaciju. Vrlo rijetko ćete vidjeti dijete da kaže “Gle mama/tata, ja sada nisam sigurna u ovu situaciju, ova teta koja me gleda je jako čudna, nisam sigurna da razumijem što od mene očekuje, mene je sada strah, nisam sigurna što će se desiti, nisam sigurna hoće li me boljeti”. Budimo realni, niti dosta odraslih ne reagira na ovaj način, zar ne? Najčešće, zastrašujuće situacije poput prvog dolaska na (radnu) terapiju, susret s liječnikom, odlazak u bolnicu može uzrokovati da se dijete ponaša izvan uobičajenog obrasca koji ima. Dijete može plakati (bijeg), biti agresivno i odbijati suradnju (borba), biti skroz tiho i zamrznuto (zaleđivanje) ili pojačano pričati, postavljati milijun pitanja i/ili nasmijavati svoju okolinu (odugovlačenje). Sve navedeno su ponašanja, koja su u biti normalan obrambeni obrazac u stresnoj situaciji, a koji nama govori da je djetetu teško, da ga je strah te da treba njemu primjerenu razinu podrške. Koliko god se nama činilo nešto nužnim, dijete itekako ima pravo da se njegov glas čuje I prava poštuju. Naša perspektiva kao roditelja koji dijete dovodi na terapiju, procjenu ili liječenje, je da želimo saznati opseg djetetovih poteškoća, utvrditi njegovo stanje i/ili izazova, čuti strategije kako mu pomoći da pokaže svoj potencijal ili preporuke što učiniti da djetetu bude bolje (ozdravi). Zbog tog cilja mi ćemo prihvatiti i ono što nije baš ugodno za naše dijete, a sve kako bi zadovoljili svoj prije navedeni cilj. To razumijemo jer naš (odrasli) mozak ima te sposobnosti. No, kada kognitivne sposobnosti ne osiguravaju tu razinu informiranosti, pa se sadržaj, trajanje i intenzitet određenog događaja ne doživljava u primjerenom obliku (Erikson, 1963.; McMurtry, 2011), ili ne dostiže realan uvid kako i kada se događaj događa (McMurtry, 2011) tada dobijemo zbunjeno i preplašeno dijete. Ono što ju dodatno može otežavati situaciju su i emocionalni odgovori koji su primjereni s obzirom na djetetov osjećaj straha koji možda izgleda nerealan iz odrasle ili stručne perspektive, a ponekad može značajno otežavati (pogotovo medicinski) tretman ili terapije, uzimati puno više vremena, fizički iscrpiti dijete (kod jakog plakanja) I smanjiti zadovoljstvo I učinke tretmana te ostaviti određene kratkotrajne ili dugotrajne posljedice.

KAKO SE DJECA NOSE

Vještine nošenja s problemima su mehanizmi ili alati koji nam pomažu da se prilagođavamo i nosimo s emocijama, stresovima i neravnotežom u svakodnevnom životu. Vještine se razvijaju tijekom života, učeći ih od svojih ko-regulatora (roditelja ili drugih skrbnika), vršnjaka ili drugih osoba koje su uključene u aktivnosti pojedinca. Vještine nošenja s problemima mogu biti pozitivne, zdrave (primjerice tehnike disanja, hodanje ili sl) ili negativne, nezdrave (pušenje, alkohol I slično). Ovisno koji smo tip osobe, aktivan I pasivan te kakav nam je prag registracije, odgovarat će nam različiti mehanizmi ili alati.

PASIVANAKTIVAN
VISOKI PRAGLOŠA REGISTRACIJATRAŽENJE SENZORIČKIH PODRAŽAJA
NISKI PRAGOBRAMBENO PONAŠANJEIZBJEGAVAJUĆE PONAŠANJE
Dunn, 2002

Također, naš lokus kontrole, unutarnji ili vanjski također utječe na to kako se nosimo sa situacijom. Djece koja imaju unutrašnji lokus kontrole, prema istraživanjima, u stanjima stresa više će koristiti strategije usmjerene na problem, dok će djeca s vanjskim lokusom kontrole više koristiti strategije usmjerene na emocije i izbjegavanje.

ALAT ZA PODRŠKU I DRUGE STRATEGIJE KOJE RADNA TERAPEUTKINJA MOŽE PRUŽITI

(naravno) Mi posebno moramo naglasiti da radni terapeut ovdje može osigurati jednu dodatnu dimenziju, kao stručnjak koji provodi terapiju, indirektno je uključen u određeni postupak s djetetom, osigurava opremu koja potiče organizaciju ponašanja i prilagođava prostor u kojem se postupci provode ili savjetuje. Radni terapeuti se inače bave svakodnevnim aktivnostima, kada osoba u njima nije u mogućnosti sudjelovati ili kada postoje ograničenja za njeno sudjelovanje.

U ovim situacijama nam nekako najviše odgovara pristup kojeg smo pronašle u literaturi, princip CARE (čita se ker), što bi u prijevodu značilo BRINUTI SE. Princip ćemo objasniti na temelju strategija i alata koje mi koristimo, no može se primijeniti na bilo koji medicinski ili terapeutski postupak.

C – CHOICE – Pružiti IZBOR u okolini u kojoj se dijete osjeća bespomoćno

Kako bi izbjegli osjećaj bespomoćnosti, gubitka kontrole I povećali mogućnosti djetetu dajemo izbor. Kroz navedeno dijete povećava kontrolu nad situacijom, postaje osnaženo I smanjuje se mogućnost traumatiziranja.

STRATEGIJA – Na samom se početku predstavljamo, objasnimo svoju stručnost na adekvatnom nivou (za dijete i roditelja) te predstavimo prostor u kojem se nalazimo. To možemo napraviti na sljedeći način “Dobar dan, ja sam Saša, ja sam radna terapeutkinja, moj je posao igra, ja se igram od kada sam bila mala, nakon toga sam učila o igri I kako djeci pomoći da se uspješno igraju i sada se igram na poslu. Ovo je moj ured, sve što je ovdje možeš koristiti, ja ću te jedino zaustaviti ako je nešto opasno”. Tada damo djetetu izbor – “Želiš li se izuti na maloj stolici, velikoj fotelji ili mami/tati u krilu? Želiš li sam pogledati prostor I predmete ili želiš da ti dam neke za koje mislim da bi ti se svidjele? Želiš da mama/tata/sestra idu s tobom u prostor”. Sve ovo podrazumijeva da je dijete verbalno, no često nam se dešava da dijete nije verbalno te tada koristimo ili gestovnu komunikaciju ili komunikacijske ploče.

Uvježbavanje provedbe aktivnosti može dati osjećaj kontrole nad situacijom. Pogotovo u situacijama kada se na samom početku od djeteta očekuje da dozvoljava da se uđe u “njegov osobni prostor”.
Vizualne ploče mogu biti metoda kojom identificiramo i imenujemo osjećaju, kao i stvaramo predvidljivost situacije.

A – AGENDA – Definirati dnevni red, raspored što će se raditi

Svaka nepoznata situacija u nama izaziva strah, tako da uskraćivanje informacija može samo dovesti do povećanja bespomoćnosti, ojačati strah i anksioznost.

STRATEGIJA – Roditeljima tijekom telefonskog razgovora prije prvoga susreta objasnimo što će se očekivati od djeteta, kako će susret izgledati i koliko će trajati. Sa djetetom radimo plan aktivnosti, kojeg vrlo često pripremimo i na vizualan način kako bi povećali razumijevanje situacije. Tijekom terapijskog susreta često naglašavamo koliko je vremena još ostalo, ili koliko aktivnosti koje dijete može provesti. Kako je vrijeme vrlo kompleksan pojam, da bi dijete lakše razumjelo koristimo vizualni sat. Tako djeca (I roditelji) imaju veću kontrolu i manje ih je strah.

Igranje situacije u koju će dijete doći može biti jedna od učinkovitih metoda stvaranja situacije predvidljivom
Terapijski psi kao metoda smanjenja stresa učinkovito se koriste u mnogim bolnicama, čak i u predoperativne svrhe.

R – RESLILENCE – Pristup usmjeren na snage

Pristup usmjeren na snage je blizak radnim terapeutima kao prstu nokat. To je okvir kroz koji gledamo pojedince, grupe ili zajednicu s kojom rade jer u snagama pronalazimo strategije za rješenje izazova koje dijete/roditelj/obitelj imaju. Komunicirajući na pozitivan način, čak I o lošijim činjenicama pred djetetom, osnažujemo vezu roditelj – dijete I osnažujemo rješenjima usmjereno promišljanje.

STRATEGIJA – Tijekom razgovora s roditeljima, pogotovo u prvim trenutcima informiramo se o svemu što dijete može I kako to radi, na koji način komunicira, kada se najviše usmjerava na onoga koji je u interakciji s njima, kako najbolje jede, gdje i s kim se najbolje igra. Tako stvaramo sliku djeteta kao kompetentne osobe, što nam je ključno za proces prepoznavanja njegovih izazova. Čak i kada komuniciramo o problemima, pokušavamo pronaći djetetove načine rješavanja problema (koliko god oni bili učinkoviti). Koristeći pristup prednjeg ili stražnjeg povezivanja, osnažujemo osjećaj djeteta da nešto može učiniti, poput. U komunikaciji s roditeljima također pronalazimo njihove načine rješavanja izazove, no i identificiramo ono što bi voljeli da je drugačije, umjesto onoga što je problem, poput “Na koji način ga umirite? Kako ju uspavljujete? Na koji način vam pojede obrok? Koje igre igrate s njim? Koja je ona igra koju bi najradije slikali i poslali baki sliku da pokažete kako je napredovao.” I naravno, koristimo igru, da dijete i roditelj osvijesti koliko je dijete kompetentno i “snažno”. Također djetetu interesantne igre uvijek možemo koristiti kao metodu nagrade za “hrabrost”.

Komunikacijske vještine su sigurno jedan od najznačajnijih alata kada govorimo o otoprosnosti i zagovaranju svojih prava. Komunikacijska ploča može biti alat koji se koristi u stvaranju plana, pojašnjenja situacije i zadacima koje je potrebno napraviti.

E – EMOTIONS – emocionalno povezivanje osnažuje partnerski odnos

Kako u većini slučajeva kada djeca dolaze na terapijske intervencije raspon njihovih emocija je izvan očekivanog za dob. Roditelji, posebno djece s teškoćama su skoro pa uvijek preplavljeni sa strahom, frustracijom, osjećajem krivnje te suočeni s mnogobrojnim emocijama, tako da su reflektiranje, emocionalno povezivanje, empatija i prihvaćanje ključan faktor za uspješnu intervenciju.

STRATEGIJA – Primjenom perspektivnog razmišljanja, odnosno zauzimanja perspektive drugih ili prihvaćanje njihove perspektive kao ispravne pokazujemo razumijevanje za postupke ili provedbu aktivnosti te time uvažavate da su u skladu sa svojim sposobnostima činili najbolja. Primjer toga bi bilo sljedeće “Ekrani ne čine dobro djetetu, no razumijem, vi ste u biti birali bitke, hranjenje je nužno za preživljavanje, ako je jedino tako jeo, onda je to bila učinkovita strategija. Mislite li da bi zajednički mogli naći još koju strategiju hranjenja”. Bez obzira na naše stručno mišljenje, komentiranje postupaka koji su provedeni ili ponašanja koje dijete pokazuje nikada ne bi trebalo biti kritizirano. Umjesto “Zašto ste mu popustili, ako ste mu prije toga rekli 4 puta da to ne smije??”, uvijek je poželjno odabrati rečenicu poput “Ako mislim da ću odustati od nekog pravila, onda nikako ne bih rekla NE. Moj razlog može biti da sam umorna i nemam snage za borbu, možda znam da će to rezultirati još gorim ponašanjem, sve to može dovesti do toga da na kraju kažem da, a mislila sam NE. Onda ja odmah u startu dozvolim. Za neke stvari recimo nikada ne bih odustala, ali to su stvari koje mogu ugroziti život moga djeteta ili nekoga drugog”.

Prepričavanje događaja može biti učinkovita metoda kako objasniti što se desilo, identificirati emocije i/ili pripremiti za u buduće

Zaključak bi bio, da ulaganje malo više vremena, povećanje kontrole u situacijama, usmjerenost na snage i empatija mogu biti ključan faktor koji na kraju krajeva može povećati uspješnost intervencije i/ili liječenja. Zar to nije konačan cilj

Senzorička integracija – PROPRIOCEPCIJA – doživljaj moga tijela u mirovanju i kretanju – Epizoda 3/5

Kada razmišljam o putovanju, bilo to u neku daleku nepoznatu zemlju, ili recimo u kvart pored našega, na put krećemo ili na slijepo pa postoji velika šansa da ćemo negdje doći gdje nismo planirali ili uzmemo mapu (google maps) koja nam kaže gdje se nalazi ono što želimo naći i kojim putem tamo idemo. Tako je i u našem tijelu, mi imamo našu unutrašnju mapu, našu shemu tijela koja nam govori gdje nam se koji dio tijela nalazi baš u ovom trenutku.

Maze, Labyrinth, Solution, Lost, Problem, Challenge

Evo mali zadatak, zatvorite vaše oči i razmislite gdje je vaš nožni prst u ovom trenutku nalazi. Možete li ga podignuti i pomaknuti u lijevo? Možete li njime dotaknuti prst do njega? Kada nešto padne sa stola, i krene prema vašem stopalu, da li možete pomaknuti stopalo brzo u lijevo i desno ili morate pogledati gdje se vaše stopalo nalazi. U većini nas ovo radimo bez da gledamo ili popipamo gdje nam se što nalazi. Sve ovo nam osigurava PROPRIOCEPCIJA. U biti jedan od vrlo čestih termina koje čujemo ako vam recimo dijete ide na terapije ili ako ima određene izazove koji uzrokuju ograničenja ili prepreke u izvedbi svakodnevnih aktivnosti.

 U našem svakodnevnom životu propriocepcija nam je ključna recimo kada sjedimo, kako bi si prilagodili poziciju sjedenja na stolici, zatim kako bi procijenili koliko daleko možemo/trebamo sjediti od nekoga na sastanku/u školi, ili koliko daleko trebamo stajati od nekoga kada s njim pričamo (zanimljivo je danas koliko još informacijama stavljamo u ovaj zadatak zbog dodatnih informacija koje smo sakupili tijekom pandemije). Jako nam je bitna također kada ulazimo u kontakt s dragom osobom i želimo ju zagrliti, zbog nje znamo koliko je primjereno da osobu stisnemo. Tijekom jedenja, pisanja ili rezanja papira, proprioceptivne vještine nam kažu kako ćemo držati pribor za pisanje, koliko jako stisnuti plastičnu ili papirnatu čašu da nam se ne prolije ili kako držati papir i škare kako bi rezali po liniji. Propriocepcija nam je isto tako bitna kako bi odredili razinu pritiska kada želimo napisati poruku na WhatsApp-u, pritisnuti kat u liftu ili recimo kao ja sada odrediti gdje mi se koje slovo nalazi na tastaturi dok razmišljam i pišem ovaj tekst. U mnogim još aktivnostima nam je bitna, poput češljanja kose, brijanja brade, zakopčavanja grudnjaka, odijevanja, igre na igralištu s loptom, tenisa i mnogo drugog.

Propriocepcija se definira kao osjećaj gdje se naše tijelo i njegovi dijelovi nalaze tijekom mirovanja i kretanja. Ona igra vrlo važnu ulogu u samoregulaciji, koordinaciji, posturi, svjesnosti tijela, sposobnosti fokusiranja i govora.

Propriocepcija nam :
– osigurava nesvjesnu osviještenost koja dolazi iz zglobova mišića i ligamenata – pa zbog toga sada ne morati razmišljati gdje vam se nalazi stražnjica ili noga i možete uspješno čitati ovaj tekst;

Blonde, Girl, Book, Reading, Sit, Sitting, Young Woman


– daje informacije mozgu o kontrakcijama i rastezanju, kako se zglobovi previjaju, istežu, bivaju povučeni ili pritisnuti – pa zbog toga znamo kako baratati tijelom recimo pomicati ovaj tekst na mobitelu ili istovremeno hodati i držati djetetovu ruku u svojoj jednoj ruci i predmet u drugoj;

Mother, Child, Walking, Walk, Strolling, Dirt Road


– djeluje umirujuće i organizirajuće na neurološki sustav – probajte se sjetiti što radite kada ste jako preplašeni ili nervozni ili vodite neki neugodan razgovor na mobitelu.

Running, Woman, Race, Athlete, Sport, Park, Speed

O izazovima propriocepcije se najčešće čuje u djece i odraslih sa slijedećim dijagnozama:poteškoća samoregulacije

– disleksija

– ADHD

– autizam

– razvojnog poremećaja koordinacije (DCD)

– cerebralna paraliza

– Parkinsonove bolesti, moždanog udara

lomova

Tijekom igre djeteta ili izvedbe neke druge aktivnosti (odijevanja/svlačenja, hranjenja, pisanja i sl), propriocepciju nikako ne mogu odvojiti i zasebno ju proučavati jer je ona jedna od senzoričkih vještina koje zajednički djeluju (integrane su), no kada obratim pažnju na djetetov osjećaj položaja i snagu koju primjenjuje kada provodi aktivnosti/zadatak, tada mogu zaključiti o percepciji propriocepcije kao i o korištenju propriocepcije u svrhovitoj aktivnosti. Naime, nekada dijete može percipirati određeni osjet ili imati određenu vještinu no ne izvodi svrhovitu aktivnost.

Danas na raspolaganju imamo niz oblika procjene proprioceptivnih vještina, koje nam daju i objektivne i subjektivne činjenice kako bi složili potpunu sliku i usmjerili se na točno odu podršku koja je djetetu potrebna da savlada aktivnosti koje želi, treba ili mora. Informacije koje nam roditelj daje kroz razgovor, intervju (Upitnik utjecaja izazova na obiteljski život) i upitnike (SPM – Svjesnost tijela, Dunn senzorički profil) osiguravaju informacije kako izazovi (u ovom slučaju propriocepcije) utječu na dijete i obiteljski život. To nam je ključno jer ako ne usmjeravamo intervenciju na obitelj onda nemamo sve potrebne mogućnosti da se potrebne promjene implementiraju. Kao drugi dio provodimo Procjenu senzoričke integracije i praksije (SIPT) kao i Evaluaciju Ayres Senzoričke Integracije za djecu od 4 do 8, odnosno 12 godina (te starije jer su mnogobrojna istraživanja ukazala da je bolje jasnije utvrditi izazove kako bi terapijska intervencija bila učinkovita). Za mlađu djecu (ispod 4 godine, odnosno ispod 18 mjeseci) koristimo DeGangi-Berk Test Test senzorne integracije (DeGangi-Berk Test of Sensory Integration™ (TSI™) te Test senzoričkog funkcioniranja u dojenčadi i male djece (Test of Sensory Functions in Infants™ (TSFI™).

Rezultati procjene nam govore o nekoliko mogućih uzroka (na kojima dalje temeljimo intervenciju u terapiji i svakodnevnom životu):

  1. poteškoće senzoričke percepcije, odnosno poteškoće prepoznavanja i razlikovanja senzoričkih informacija, koje se recimo za proprioceptivni sustav identificiraju kao loša percepcija pozicije tako da pokreti izgledaju čudni ili je pozicija tijela neučinkovita, npr. sjedi na rubu stolica, umjesto na cijeloj stolici, prejako draga psa ili mačku, udara se u predmete ili osobe kada prolazi kroz prostor;
  2. poteškoće ili problemi praksije (somatosenzorička dispraksija) koja se najčešće očituje u poteškoćama imitacije, planiranja ili sekvencioniranja, odnosno poteškoća učenja novih vještina, poput odijevanja, brisanja nakon tuširanja, lošije izvedbe pokreta u različitim sportovima ili ograničenih vještina u igri;
  3. poteškoća senzoričke reaktivnosti koje onda utječu na samoregulaciju, emocionalne reakcije, razine uzbuđenja, pažnju te razinu aktiviteta.

Intervenciju tada usmjeravam točno na utvrđeni izazov, a naravno uvijek koristim točno pravi izazov kroz aktivnost koju dijete voli. A to…to može izgledati i ovako

Igradimo #GRAD – poRASTImo kroz IGRU unatoč što se mijenja zbog korone & trese od potresa

Jedna od naših #viRtualnihTerapeutkinja ja u stvarnom životu bila malo protresena #POTRESom, pa joj treba više vremena i motivacije kako pomogla našem timu napraviti novu 5. virtualnu #UČIonicu/ #IGRAonicu. U ovo vrijeme to je normalno, dozvolimo sebi prostor za podizanje u optimalnu razinu funkcioniranja. Ako Vam treba podrška u pronalaženju koncentracije za vaše aktivnosti, slobodno pogledajte upute koje možete preuzeti ovdje.

Dok se ne otvori naša 5. virtualna #UČIonicu/ #IGRAonicu nešto bi Vas zamolili. Naime, kao što znamo Zagreb je ranjen, njegove zgrade, ulice, krovovi ne izgledaju više kao ranije. Stvari se….recimo još uvijek ne znaju, no ono što mi možemo je napraviti ideje kako bi jedan idealan i prekrasan grad mogao izlgedati. Ideju za ovu aktivnost dao nam je arhitektonski ured iz Velike Britanije Foster + Partners #architecturefromhome

Za ovu aktivnost će vam:

  • Papir
  • Pisač
  • Škare
  • Ljepilo
  • Nekoliko štapića za koktel

Upute za svaku aktivnost su slijedeće

Neboder

Upute za izradu

  1. Formu za neboder koja se nalazi ovdje isprintajte (može onoliko puta koliko blokova zgrade želite imati)
  2. Prerežite duž crvenih linija.
  3. Savijte duž plavih linija.
  4. Zalijepite presavijene dijelove kako bi napravili 3D oblik.
  5. Napravite više blokova sa svakom predloškom.
  6. Složite svoje blokove kako biste stvorili neboder.
  7. Obavezno dodajte puno malih stabala da vašu zgradu učinite lijepom i zelenom.
  8. Ne zaboravite poslati fotografiju svojih kreacija
     

Zgrade

Upute za izradu

  1. Formu za zgrade koja se nalazi ovdje isprintajte
  2. Prerežite duž crvenih linija.
  3. Savijte duž plavih linija.
  4. Zalijepite presavijene dijelove kako bi napravili 3D oblik.
  5. Stvorite svoj mali grad s različitim blokovima.
  6. Ne zaboravite smjestiti svoju malu kuću.

Izvor:

Categories: artisincludum igra škola

Praksija – znam što želim, gdje želim, kako želim, što ću koristiti i kako ću to provesti

U posljednje vrijeme se dosta govori o praksiji, izazovima praksije te na koji način utječu na svakodnevno funkcioniranje. Praksija dolazi iz latinske riječi “raditi, provoditi”, no njen opis je daleko od te dvije riječi. Prema Ayres, praksija je neuorloški proces kroz koji kognicija usmjerava motoričke akcije (Ayres, 1985). Laički rečeno, praksija uključuje stvaranje ideje što želim raditi (ideacija), zatim planiranje onoga što želim raditi (motorička organizacija ili motoričko planiranje), provođenje planirane akcije (izvedba) i sposobnosti refleksije na temelju dobivenih informacija kako bi u budućnosti prilagodio izvedbu (feedback i feedforward mehanizam).

Zbog svega navedenog dijelimo slijedeće praksiju dijelimo na slijedeće sastavnice:

  • IDEACIJU koja podrazumijeva stvaranje ideje što želim raditi i što mogu koristiti u okolini da bi to napravio za što mi je svakako potrebno prepoznavanje potencijala koje okolin i predmeti u njoj imaju, osvještenost koji su moji potencijali i gdje sam ja;
  • MOTORIČKO PLANIRANJE koje uključuje stvaranje plana akcije za što je potrebna kvalitetna svjesnost sebe (shema tijela) i svjesnost gdje se tijelo nalazi u prostoru u specifičnom vremenu (tjelesna osvještenost), zatim kognitivna sposobnost razumijevanja akcija i predmeta u okolini, poput posjedovanja dobre bilateralne integracije radi glatke izvedbe pokreta, vještina rješavanja problema kako bi u budućnosti ispravili/prilagodili naše pokrete. Motoričko planiranje je povezano s novim motoričkim akcijama koje s vremenom postanu reflektivne i manje nove, te tada ne trebaju centralne mehanizme kontrole za izvedbu, primjerice kod hodanje, hvatovi i sl.
  • IZVOĐENJE koje obuhvaća provedbu planirane ideje.
  • FEEDBACK i FEEDFORWARD mehanizmi koji osiguravaju dodatne informacija kako bi se dalje (u budućnosti) sudjelovalo u aktivnosti.

Praksija se u biti razlikuje od motoričke vještine, jer uključuje više različitih funkcija, tako da je složenija. Ona povezuje motoričke i senzoričke vještine sa kognitivnim i procesnim vještinama. Praksija je zato temelj za nošenje s fizičkom okolinom na adaptivan način. Ključni elementi koji su potrebni za praksiju su SHEMA TIJELA i INTERNALNE MAPE, odnosno nesvjesne mape tijela i pokreta koje su pohranjene u našem mozgu (senzoričke i motoričke) koje su razvijene vremenom kroz ponavaljanje akcija.

Istraživanje okoline kroz funkcionalne aktivnosti koje imaju svrhu (namjeru), koriste ideaciju, stvaraju motoričke planove, izvode aktivnosti, osiguravaju aktivaciju feedback i feedforward sveze, temelj je za razvoj praksije. Predmeti koje koristimo u određenoj akciji i okolina ima kvalitete koje nas “pozivaju” da se uključimo u nju, no za to moramo imati motorički potencijal, i zbog toga u djece s motoričkim poremećajima postoji odstupanje u praksiji. Praksija je ta koja izaziva adaptivne odgovore, što je još dr Ayers spomenula.

Prema Ayres, deficit praksije je RAZVOJNA DISPRAKSIJA, koja se javlja se u ranoj dobi ine mora biti povezana s ozljedama i promjenama mozga. Obuhvaća poteškoće učenja novih motoričkih akcija i generaliziranju akcija, problem planiranja i organiziranja. Kod dispraksičnog dijeteta može postojati učenje novi specifične akcije kroz ponavljanje i izvedbu, no izostaje mogućnost generalizacije sposobnosti na nepoznate akcije (Ayers, 1979). Disfunkcije praksije prema istraživanjima koja su provedena korištenje Testa senzoričke integracije i praksije (The Sensory Integration and Praxis Tests – SIPT) su:

  • ideacijska praksija;
  • vizualna praksija;
  • praksija na verbalan nalog;
  • somatopraksija.

Funkcionalni izazovi koje se očituju u svakodnevnom životu, a posljedica su poteškoća praksije:

  • izazovi u dostizanju razvojnih miljokaza,
  • izazovi u inicijaciji akcija i aktivnosti – stvaranje ideje u svakodnevnom životu, u bazičnim aktivnostima (odijevanje, hranjenje, kretanje i sl), igri i socijalnoj participaciji
  • poteškoće pri izvođenju, poput koordiniranja obje ruke zajedno (vezivanje vezica), poteškoće na tjelesnom odgoju, pretjerano kretanje
  • poteškoće pri korištenju prostora i vremena, primjerice koji se može uočiti kroz djetetovo korištenje samo određenog dijela prostora, stola, torbe i sl, poteškoće organiziranja u vremenu;
  • poteškoće pri korištenje predmeta koje koristimo u svakodnevnom životu, posebno zadaci koji zahtjevaju spretnost šake, slaganje puzzli, pisanje, korištenje pribora za jelo, četkice za zube, odjeće, igračaka i sl.
  • poteškoće u interakciji s predmetima u aktivnosti, okolinom i osobama u okolini, primjerice neuroednost pri jelu, poteškoće u vožnji bicikla, poteškoće u stvaranju odnosa sa vršnjacima
  • poteškoće propoznavanja kvalitete konteksta u kojem se provodi akcija (engl. affordances) te posljedično vrlo jednostavno korištenje sebe, predmeta, osoba i okoline, primjerice poteškoće simboličke igre.

Kada govorimo o intervencijskim strategijama u radu s djecom s teškoćama praksije tada se svakako potrebno usmjeriti na funkcionalne ciljeve relevantne za dijete, obitelj i njihovu okolinu, te primjerice možemo raditi na svjesnosti tijela, procesuiranju informacija iz tijela ili okoline, rješavanju problema, stvaranju i interakcijama, organizaciji vremena i prostora, predviđanju budućih akcijskih sekvenci, prilagođavanju na nepredviđeno, planiranju akcija, sekvencioniranju i komuniciranju o onome što se dogodilo. Pristupi koji se u radu mogu koristiti su:

  • Ayres pristup senzoričke integracije
  • CO-OP pristup
  • terapija igrom, pristup “Učim se igrati” prema Stagnitti

Categories: artisincludum igra

Skip to content