(Samo)regulacija – RT perspektiva

Za uspješnu participaciju u izvedbi svakodnevnih aktivnosti, bile one bazične (odijevanje, njega liga, njega tijela, odlazak na wc) ili instrumentalne (briga  o dome, briga o ljubimcu, briga o drugome), školske ili aktivnosti igre, djetetu je potrebna primjerena razina usredotočenosti (fokusiranosti) na ono što se radi, smirenosti i dovoljno pažnje  (alertnosti), odnosno optimalno stanje za suočavanje sa svakodnevnim izazovima.

Razmislite malo o sebi, o tome kako se osjećate ujutro na početku radnog dana, nakon dobro prespavane noći, kada ste popili svoju prvu kavi, čaj ili kako i uključili se u rituale koje volite/trebate i sada trebati izvršiti zadatak pred vama? A zatim, razmislite kako se osjećate nakon napornog radnog dana, u kojem ste imali više zadataka od onog što ste mogli podnijeti (a ne smijete reći svom nadređenom što mislite o tome), nakon što ste se vozili vrlo zagušenim ulicama kako bi došli do škole svog djeteta i shvatili da ste došli puno prekasno, ne znate gdje Vam je dijete, a djetetova učiteljica je odlučila točno u tom trenutku (jer imate vremena) dati vrlo precizne preporuke koje su vam potrebne da svom djetetu pomognete savladati sadržaje koji mu idu iznimno teško. Hvata Vas panika? Para Vam ide na uši jer je učiteljica odabrala hodnik i ovu priliku da Vam, govori o nečem jako važnom? Najradije bi se rasplakali? No, vi čvrsto stišćete svoju šaku u đepu, grizete usnicu, pomičete se sa mjesta na mjesto, duboko dišete ili radite nešto drugo. Nakon kraćeg vremena prilagodbe, uspjeli ste pohvatati sve infomacije koristeći se vještinom koja se danas sve češće spominje, a nazivamo ju – samoregulacija.

Sposobnost samoregulacija je prema prof. Shanker  “sposobnost prilagodbe svoga uma i tijela za postizanje i zadržavanje optimalne razine uzbuđenosti potrebne za izvedbu zadatka ili aktivnosti“. Samoregulacija kompetencija koja uključuje vještine poput svjesnosti vlastitog stanja uzbuđenja i načina kako mijenjati razinu uzbuđenja, zatim pažnju, radnu memoriju, kognitivnu fleksibilnost. Samoregulacija je vještina koju dijete uči, pa se nekako uvriježilo mišljenje da su poteškoće samoregulacije najčešće povezana sa popustljivim stilom roditeljstva ili manjkom samokontrole u djeteta, no činjenice ipak govore suprotno. Naime, iako sposobnost samokontrole ima veze sa samoregulacijom, navedeni termini nisu sinonimi i ne bi ih nikako trebalo poistovjećivati. U biti samoregulacija je esencijalna kako bi postojala  samokontrola (sposobnost inhibicije jakih impulsa) (sjetite se Testa sljezovog kolačića) ili kako je uopće ne bi trebalo biti.

Profesor Shanker  je to vrlo jednostavno objasnio – kada smo u stanju povišene uzbuđenosti, naš limbički sustav, mjesto velikih emocija (sustav koji nadzire učenje i pamćenje pridodano emocijama), takoreći  “vozi naš auto”, dok je s druge strane naš prefrontalni dio mozga (dio mozga ključan za refleksiju, promišljanje) na zadnjem sjedištu. Tada je naš mozak u obrascu preživljavanja (“fight or flight“). Kada se mjesta zamijene, i prefrontalni mozak “vozi naš auto”, dok limbički dio pridodaje emocionalnu obojanost (i sjdi na zadnjem sjedištu) tada dovodimo sustav u obrazac za učenje.

Proces samo regulacije uključuje 3 sastavna dijela:

  • senzoričku samoregulaciju – koja djetetu osigurava da zadrži optimalno stanje uzbuđenja kako bi zaprimi (registrira), obradio i reagirao na primjeren način na različite senzoričke podražaje,
  • emocionalnu regulaciju – koja djetetu osigurava da zadrži optimalno stanje uzbuđenja kako bi primjereno odgovarao na socijalna pravila,
  • kognitivnu regulaciju – koja djetetu osigurava da zadrži optimalno stanje uzbuđenja kako bi rješavao probleme, usmjerio se na i zadržao na zadatku/aktivnosti, dok ista nije dovršena.

Samoregulacija se razvija spontano, kroz participaciju u svakodnevnim aktivnosti, a izazovi samoregulacija se mogu uočiti kod djece normalnog razvoja, povremeno ili kroz neki kraći period, u stanju stresa, primjerice u specifičnim razvojnim fazama i/ili specifičnim situacijama. To ne znači da dijete ima poremećaj samoregulacije već znači da je izazov postavljan pred dijete malo iznad onog što ono može (ili misli da može) savladati. U određenom broju djece sposobnost samoregulacije ne razvija se spontano, već im je potrebno pružiti poticajnu okolinu, pomoć i podršku kako bi ju uspješno razvili i koristili. Sa druge strane, poteškoće samoregulacije najčešće pronalazimo u djece sa poremećajem pažnje i hiperaktivnost i  (ADD i ADHD), djece sa poremećajem iz autističnog spektra (ASD)  i djece sa poremećajem senzorne integracije.

Neki od znakova da postoje izazovi samoregulacije su:

  • poteškoće uspavljivanja i/ili spavanja
  • neprimjerene reakcije na senzoričke podražaje (dijete ne regira ili reagira s odgodom/usporeno na određene osjete npr. kada ga se pozove imenom, kada ga se dodirne, kada se udari),
  • razina uzbuđenja koja nije primjerena situaciji (dijete izgleda usporeno, uspavano i/ili izgleda kao da je u svom svijetu,
  • problemi organiziranja ponašanja (probleme regulacije svojeg ponašanja, ima tantrume ili meltdown-e, impulzivno je, lako ga se isfrustrira ili je prepopsutljivo,
  • problemi pri promjenama (promjene aktivnosti, promjene prostora, promjene osoba, i sl)
  • poteškoće usredotočenja na zadatak (teško mu je pratiti pravila, lako ga se omete)
  • poteškoće u interakciji sa drugima (djecom i odraslima).

Radni terapeuti posjeduju kompetencije koje su potrebne da kroz primjenu svakodnevnih (od djeteta odabranih) aktivnosti, potaknu dijete da razvije i primjeni vještine samoregulacije te da potaknu njegovu okolinu, roditelje i sve osobe koje rade sa djetetom da postane poticajan čimbenik za razvijanje, unaprijeđenje ili prilagodbu vještina samoregulacije. Dva najpoznatiji radnoterapijskih programi koji se u svijetu koriste za savladavanje izazova i razvoj samoregulacije, a koje mi koristimo u radu sa djecom su:

Karakteristično je da oba programa je da imaju potencijal za prilagodbu specifičnom djetetu, njegovim mogućnostima, aktivnostima zahtjevima koje okolina na dijete postavlja i okolini kojoj participira.

Tehnike koje se mogu koristiti u svakodnevnom životu su:

Literatura

Igradimo #GRAD – poRASTImo kroz IGRU unatoč što se mijenja zbog korone & trese od potresa

Jedna od naših #viRtualnihTerapeutkinja ja u stvarnom životu bila malo protresena #POTRESom, pa joj treba više vremena i motivacije kako pomogla našem timu napraviti novu 5. virtualnu #UČIonicu/ #IGRAonicu. U ovo vrijeme to je normalno, dozvolimo sebi prostor za podizanje u optimalnu razinu funkcioniranja. Ako Vam treba podrška u pronalaženju koncentracije za vaše aktivnosti, slobodno pogledajte upute koje možete preuzeti ovdje.

Dok se ne otvori naša 5. virtualna #UČIonicu/ #IGRAonicu nešto bi Vas zamolili. Naime, kao što znamo Zagreb je ranjen, njegove zgrade, ulice, krovovi ne izgledaju više kao ranije. Stvari se….recimo još uvijek ne znaju, no ono što mi možemo je napraviti ideje kako bi jedan idealan i prekrasan grad mogao izlgedati. Ideju za ovu aktivnost dao nam je arhitektonski ured iz Velike Britanije Foster + Partners #architecturefromhome

Za ovu aktivnost će vam:

  • Papir
  • Pisač
  • Škare
  • Ljepilo
  • Nekoliko štapića za koktel

Upute za svaku aktivnost su slijedeće

Neboder

Upute za izradu

  1. Formu za neboder koja se nalazi ovdje isprintajte (može onoliko puta koliko blokova zgrade želite imati)
  2. Prerežite duž crvenih linija.
  3. Savijte duž plavih linija.
  4. Zalijepite presavijene dijelove kako bi napravili 3D oblik.
  5. Napravite više blokova sa svakom predloškom.
  6. Složite svoje blokove kako biste stvorili neboder.
  7. Obavezno dodajte puno malih stabala da vašu zgradu učinite lijepom i zelenom.
  8. Ne zaboravite poslati fotografiju svojih kreacija
     

Zgrade

Upute za izradu

  1. Formu za zgrade koja se nalazi ovdje isprintajte
  2. Prerežite duž crvenih linija.
  3. Savijte duž plavih linija.
  4. Zalijepite presavijene dijelove kako bi napravili 3D oblik.
  5. Stvorite svoj mali grad s različitim blokovima.
  6. Ne zaboravite smjestiti svoju malu kuću.

Izvor:

Categories: artisincludum igra škola

Praksija – znam što želim, gdje želim, kako želim, što ću koristiti i kako ću to provesti

U posljednje vrijeme se dosta govori o praksiji, izazovima praksije te na koji način utječu na svakodnevno funkcioniranje. Praksija dolazi iz latinske riječi “raditi, provoditi”, no njen opis je daleko od te dvije riječi. Prema Ayres, praksija je neuorloški proces kroz koji kognicija usmjerava motoričke akcije (Ayres, 1985). Laički rečeno, praksija uključuje stvaranje ideje što želim raditi (ideacija), zatim planiranje onoga što želim raditi (motorička organizacija ili motoričko planiranje), provođenje planirane akcije (izvedba) i sposobnosti refleksije na temelju dobivenih informacija kako bi u budućnosti prilagodio izvedbu (feedback i feedforward mehanizam).

Zbog svega navedenog dijelimo slijedeće praksiju dijelimo na slijedeće sastavnice:

  • IDEACIJU koja podrazumijeva stvaranje ideje što želim raditi i što mogu koristiti u okolini da bi to napravio za što mi je svakako potrebno prepoznavanje potencijala koje okolin i predmeti u njoj imaju, osvještenost koji su moji potencijali i gdje sam ja;
  • MOTORIČKO PLANIRANJE koje uključuje stvaranje plana akcije za što je potrebna kvalitetna svjesnost sebe (shema tijela) i svjesnost gdje se tijelo nalazi u prostoru u specifičnom vremenu (tjelesna osvještenost), zatim kognitivna sposobnost razumijevanja akcija i predmeta u okolini, poput posjedovanja dobre bilateralne integracije radi glatke izvedbe pokreta, vještina rješavanja problema kako bi u budućnosti ispravili/prilagodili naše pokrete. Motoričko planiranje je povezano s novim motoričkim akcijama koje s vremenom postanu reflektivne i manje nove, te tada ne trebaju centralne mehanizme kontrole za izvedbu, primjerice kod hodanje, hvatovi i sl.
  • IZVOĐENJE koje obuhvaća provedbu planirane ideje.
  • FEEDBACK i FEEDFORWARD mehanizmi koji osiguravaju dodatne informacija kako bi se dalje (u budućnosti) sudjelovalo u aktivnosti.

Praksija se u biti razlikuje od motoričke vještine, jer uključuje više različitih funkcija, tako da je složenija. Ona povezuje motoričke i senzoričke vještine sa kognitivnim i procesnim vještinama. Praksija je zato temelj za nošenje s fizičkom okolinom na adaptivan način. Ključni elementi koji su potrebni za praksiju su SHEMA TIJELA i INTERNALNE MAPE, odnosno nesvjesne mape tijela i pokreta koje su pohranjene u našem mozgu (senzoričke i motoričke) koje su razvijene vremenom kroz ponavaljanje akcija.

Istraživanje okoline kroz funkcionalne aktivnosti koje imaju svrhu (namjeru), koriste ideaciju, stvaraju motoričke planove, izvode aktivnosti, osiguravaju aktivaciju feedback i feedforward sveze, temelj je za razvoj praksije. Predmeti koje koristimo u određenoj akciji i okolina ima kvalitete koje nas “pozivaju” da se uključimo u nju, no za to moramo imati motorički potencijal, i zbog toga u djece s motoričkim poremećajima postoji odstupanje u praksiji. Praksija je ta koja izaziva adaptivne odgovore, što je još dr Ayers spomenula.

Prema Ayres, deficit praksije je RAZVOJNA DISPRAKSIJA, koja se javlja se u ranoj dobi ine mora biti povezana s ozljedama i promjenama mozga. Obuhvaća poteškoće učenja novih motoričkih akcija i generaliziranju akcija, problem planiranja i organiziranja. Kod dispraksičnog dijeteta može postojati učenje novi specifične akcije kroz ponavljanje i izvedbu, no izostaje mogućnost generalizacije sposobnosti na nepoznate akcije (Ayers, 1979). Disfunkcije praksije prema istraživanjima koja su provedena korištenje Testa senzoričke integracije i praksije (The Sensory Integration and Praxis Tests – SIPT) su:

  • ideacijska praksija;
  • vizualna praksija;
  • praksija na verbalan nalog;
  • somatopraksija.

Funkcionalni izazovi koje se očituju u svakodnevnom životu, a posljedica su poteškoća praksije:

  • izazovi u dostizanju razvojnih miljokaza,
  • izazovi u inicijaciji akcija i aktivnosti – stvaranje ideje u svakodnevnom životu, u bazičnim aktivnostima (odijevanje, hranjenje, kretanje i sl), igri i socijalnoj participaciji
  • poteškoće pri izvođenju, poput koordiniranja obje ruke zajedno (vezivanje vezica), poteškoće na tjelesnom odgoju, pretjerano kretanje
  • poteškoće pri korištenju prostora i vremena, primjerice koji se može uočiti kroz djetetovo korištenje samo određenog dijela prostora, stola, torbe i sl, poteškoće organiziranja u vremenu;
  • poteškoće pri korištenje predmeta koje koristimo u svakodnevnom životu, posebno zadaci koji zahtjevaju spretnost šake, slaganje puzzli, pisanje, korištenje pribora za jelo, četkice za zube, odjeće, igračaka i sl.
  • poteškoće u interakciji s predmetima u aktivnosti, okolinom i osobama u okolini, primjerice neuroednost pri jelu, poteškoće u vožnji bicikla, poteškoće u stvaranju odnosa sa vršnjacima
  • poteškoće propoznavanja kvalitete konteksta u kojem se provodi akcija (engl. affordances) te posljedično vrlo jednostavno korištenje sebe, predmeta, osoba i okoline, primjerice poteškoće simboličke igre.

Kada govorimo o intervencijskim strategijama u radu s djecom s teškoćama praksije tada se svakako potrebno usmjeriti na funkcionalne ciljeve relevantne za dijete, obitelj i njihovu okolinu, te primjerice možemo raditi na svjesnosti tijela, procesuiranju informacija iz tijela ili okoline, rješavanju problema, stvaranju i interakcijama, organizaciji vremena i prostora, predviđanju budućih akcijskih sekvenci, prilagođavanju na nepredviđeno, planiranju akcija, sekvencioniranju i komuniciranju o onome što se dogodilo. Pristupi koji se u radu mogu koristiti su:

  • Ayres pristup senzoričke integracije
  • CO-OP pristup
  • terapija igrom, pristup “Učim se igrati” prema Stagnitti

Categories: artisincludum igra

Tea with an OT – Čajanka s radnim terapeutom – #AutismAwerness

U 2019. godini započeli smo sa provedbom strategija i metoda usmjerenih na osnaživanje roditelja djece koja imaju izazove u izvedbi svakodnevnih aktivnosti. Jedna od aktivnosti je i naš #RuksakVještina čija prva serija je završila ovaj vikend. Kako su roditelji izrazili želju za nastavkom radionica, pokrenuti ćemo novu seriju #RuksakaVještina uz povremene susrete s stručnjacima radnim terapeutima #TeaWithAnOT .

Prvi susret organiziramo s našom dragom kolegicom Shay McAtee. Shay je godinama radila s dr Ayres te je nastavila dijeliti svoje znanja i vještine u radu s djecom. Jedna od njoj dragih okupacija je i fotografiranje te njene slike koje imaju za cilj povećati svjesnosti o potencijalima djece koja nose dijagnozu autističnog spektra.

Više o tome možete pogledati ovdje – http://www.shaymcatee.com/the-spirit-within.html . S Shay ćemo razgovarati o različitostima uzrokovanim poremećajima senzoričke integracije, strategijama i tehnikama koje su dokazano isplative (za dijete, obitelj i zajednicu), igri i njenoj važnosti…Pridružite nam se na prvoj Čajanki s radnim terapeutkinjama – Sašom Radić i Shay McAtee

Prijava na #TeaWIthAnOT je dostupna ovdje – https://forms.gle/wCDjS1Zk3fYiwyiJ9

Vrijeme održavanja – Četvrtak, 25. travnja 2019. u 18:00 – 20:00

Mjesto održavanja – aRTisINCLudum, Vukomerec 45

Categories: artisincludum

Skip to content