Razina uzbuđenja, ili engleski termin arousal, podrazumijeva koliko smo mi budni ili umorni u datom trenutku kako bi zaprimili, organizirali, obradili i iskoristili informacije, akcije, situacije u kojima se nalazimo. Definicija razine uzbuđenja bi bila da je ona sposobnost održavanja optimalne razine izvođenja i održavanja pozornost i dovršavanja zadatka prema zahtjevima postavljenim od samog sebe ili od okoline.
Igra s taktilnim materijalima može značajno povisiti razinu uzbuđenja, jer naš dodir ima dvije funkcije OPISNO da kaže što dodirujemo i ZAŠTITNU da nas brani od vanjskih opasnosti.
Razina uzbuđenja varira tijekom dana, ona nije jedna specifična točka koju moramo postići veći više kao raspon u kojem dobro funkcioniramo. Mi ju možemo prilagođavati, ako naši sustavi funkcioniraju primjereno. Također u djece, osobe koje se nalaze oko njih (roditelji, odgajatelji, učitelji, terapeuti) osiguravajući aktivnosti koje pobuđuju ili umiruju također mogu (u određenoj mjeri) mijenjati razinu uzbuđenja djeteta.
Ponekad se razine uzbuđenja objašnjavaju poput stepenica, gdje na dnu imamo uspavano stanje, a na vrhu vrlo uzbuđeno i „istresirano“ stanje. Svako od tih stanja može biti adekvatno, ako se postigne u pravom trenutku. Recimo, ako se lagano uspavamo, kroz ljuljanje i tihu pjesmicu u večernji satima tada zaspemo, što je i očekivano. S druge strane, ako smo u nekoj opasnoj sitauciji, poput recimo požara (meni je to aktualno još uvijek), onda nam ne odgovara uspavano stanje, već svakako moramo biti povišene razine uzbuđenja. Problem nastane kada zbog različitih okolnosti ili čimbenika, dostignemo uzbuđeno stanje kada bi trebali spavati, odnosno smireno stanje kada bi trebali recimo pisati test.
Pisanje kao aktivnost uključuje vizualni i taktilni sustav, od kojih oba imaju zaštitni element te stoga mogu djelovati na način da povisuju razinu uzbuđenja, no s obzirom da se aktivnost provodi u sjedećem položaju, koji često utječe na snižavanje razine uzbuđenja.
Postoje faktori koji značajno mogu utjecati na razinu uzbuđenja:
Tjelesni osjeti, poput glad, umora ili boli mogu utjezati na razinu uzbuđenja. U svojoj praksi često uočavamo djeca u jutarnjim satim ili oko ručka znaju biti jako razdražljiva i ne mogu se fokusirati na zadatak pred njima. Tada često provjerimo s roditeljima jesu li jeli ili nisu, te tijekom radnoterapeutske intervencije zajedno s djetetom pripremimo obrok ako je uočen razlog glad.
Spavanje je također jedan od bitnih faktora koji utječu na razinu uzbuđenja. Kada dijete ne dobije dostatno sna tijekom noći, a pod time ne mislimo samo na količinu. Veći i na kvalitetu sna, tada će biti razdražljivo, nemirno, aktivno ili uspavano. Tijekom terapijskog susreta tada koristimo neki od alata koje bi inače preporučili u sklopu higijene spavanja (više možete pročitati u privitku – Preporuke radne terapeutkinje za spavanje)
Svakodnevni ili povremeni stresori mogu također utjecati na razinu uzbuđenja, primjerice ako se dijete nalazi u novoj situaciji ili pred novim zadatkom, kada je puno djece u njegovoj okolini ili kada se očekuje neštp što je djetetu iznad točno pravog izazova. Pri suočavanju sa stresorima, svakako u djece možemo očekivati ponašanja poput stajanja na prstima, ponavljajućih aktivnosti (stereotipije) ili nešto slično. Nikada djetetu nećemo oduzimati tehniku koju ima, niti ćemo učiti nove tehnike, već ćemo mu pružiti podršku kako bi se vratilo u optimalnu razinu uzbuđenja. Neke od tehnika mogu biti korištenje eteričnih ulja (lavanda, naranča, tamjan ili slično), igra sa šakom ili igra 5 osjetila.
Ponavljajući (omatajući) senzorički osjeti mogu imati kumulativan utjecaj. Primjerice, ako je dijete taktilno preosjetljivo, cijeli dan nošenja s neočekivanim (senzoričkim) iskustvima (dodir druge osobe dok stojim u redu, lagani dodir dok sjedim u krugu, hrana koja me iznenadi u ustima i sl), značajno će povisiti razinu uzbuđenja. Učenje tada svakako neće biti učinkovito. Jedna od najboljih tehnika je duboki pritisak koji nam može osigurati zagrljaj likre.
Očekivanja okoline, zadaci koji nisu točno pravi izazov također mogu povisiti i sniziti razinu uzbuđenja. Zadaci koji su djetetu preteški ili ih dijete takvim doživljava povisuju razinu uzbuđenja, povremeno i do razine agitiranosti, dok zadaci koji su prelagani izazivaju dosadu i uspavanost. Prilagođavanje zadatka i stupnjevana podrška su svakako go-to tehnika. Za to se obratite radnom terapeutu ili radnoj terapeutkinji.
I na kraju traume su faktor koji je svakako potrebno uzeti u obzir. Dovoljno nam je da se prisjetimo ožujka 2020 ili prosinaca 2020 kako bi se prisjetili koliki utjecaj je potres imao kao traumatičan događaj. Ponekad su djeci stresni događaji, recimo koada je okolina u namjeri da bolje podnesu glazbu, od djeteta očekivala da ako ga se izloži veliko količini zvučnih insturmenata istovremeno smanjiti djetetovu osjetljivost na zvuk. Ili ako djetetu da dosta taktilnih materijala da se bavi s istima smanjiti taktilnu defanzivnost. Iako ovo ne izgledaju kao vrlo traumatična iskustva, često kod djece s senzoričkim teškoćama ona su ta koja uzrokuju da dijete izbjegava u potpunosti određene aktivnosti, druge osobe ili iskustva. Traumatična iskustva bi trebala biti tretirana u suradnji s psihologom.
Tijekom većine dana mi se nalazimo u optimalnom rasponu uzbuđenja, jer tada možemo povisiti razinu uzbuđenja kada nam je potrebno dodatno se fokusirati na zadatak ili aktivnosti, odnosno sniziti razinu uzbuđenja kada je period kratkog odmora ili druženja. Za održavanje optimalnog raspona uzbuđenja nam je potrebna samoregulacija, koju često spominjemo u svojim tekstovima.
Naša ljubav prema radnoterapijskoj profesiji pomaknula je granice naših promišljanja o tome kako i gdje bi usluge re/habilitacije trebale biti osigurane svima, tamo gdje se pravi život odvija.
