Kada razmišljam o putovanju, bilo to u neku daleku nepoznatu zemlju, ili recimo u kvart pored našega, na put krećemo ili na slijepo pa postoji velika šansa da ćemo negdje doći gdje nismo planirali ili uzmemo mapu (google maps) koja nam kaže gdje se nalazi ono što želimo naći i kojim putem tamo idemo. Tako je i u našem tijelu, mi imamo našu unutrašnju mapu, našu shemu tijela koja nam govori gdje nam se koji dio tijela nalazi baš u ovom trenutku.

Maze, Labyrinth, Solution, Lost, Problem, Challenge

Evo mali zadatak, zatvorite vaše oči i razmislite gdje je vaš nožni prst u ovom trenutku nalazi. Možete li ga podignuti i pomaknuti u lijevo? Možete li njime dotaknuti prst do njega? Kada nešto padne sa stola, i krene prema vašem stopalu, da li možete pomaknuti stopalo brzo u lijevo i desno ili morate pogledati gdje se vaše stopalo nalazi. U većini nas ovo radimo bez da gledamo ili popipamo gdje nam se što nalazi. Sve ovo nam osigurava PROPRIOCEPCIJA. U biti jedan od vrlo čestih termina koje čujemo ako vam recimo dijete ide na terapije ili ako ima određene izazove koji uzrokuju ograničenja ili prepreke u izvedbi svakodnevnih aktivnosti.

 U našem svakodnevnom životu propriocepcija nam je ključna recimo kada sjedimo, kako bi si prilagodili poziciju sjedenja na stolici, zatim kako bi procijenili koliko daleko možemo/trebamo sjediti od nekoga na sastanku/u školi, ili koliko daleko trebamo stajati od nekoga kada s njim pričamo (zanimljivo je danas koliko još informacijama stavljamo u ovaj zadatak zbog dodatnih informacija koje smo sakupili tijekom pandemije). Jako nam je bitna također kada ulazimo u kontakt s dragom osobom i želimo ju zagrliti, zbog nje znamo koliko je primjereno da osobu stisnemo. Tijekom jedenja, pisanja ili rezanja papira, proprioceptivne vještine nam kažu kako ćemo držati pribor za pisanje, koliko jako stisnuti plastičnu ili papirnatu čašu da nam se ne prolije ili kako držati papir i škare kako bi rezali po liniji. Propriocepcija nam je isto tako bitna kako bi odredili razinu pritiska kada želimo napisati poruku na WhatsApp-u, pritisnuti kat u liftu ili recimo kao ja sada odrediti gdje mi se koje slovo nalazi na tastaturi dok razmišljam i pišem ovaj tekst. U mnogim još aktivnostima nam je bitna, poput češljanja kose, brijanja brade, zakopčavanja grudnjaka, odijevanja, igre na igralištu s loptom, tenisa i mnogo drugog.

Propriocepcija se definira kao osjećaj gdje se naše tijelo i njegovi dijelovi nalaze tijekom mirovanja i kretanja. Ona igra vrlo važnu ulogu u samoregulaciji, koordinaciji, posturi, svjesnosti tijela, sposobnosti fokusiranja i govora.

Propriocepcija nam :
– osigurava nesvjesnu osviještenost koja dolazi iz zglobova mišića i ligamenata – pa zbog toga sada ne morati razmišljati gdje vam se nalazi stražnjica ili noga i možete uspješno čitati ovaj tekst;

Blonde, Girl, Book, Reading, Sit, Sitting, Young Woman


– daje informacije mozgu o kontrakcijama i rastezanju, kako se zglobovi previjaju, istežu, bivaju povučeni ili pritisnuti – pa zbog toga znamo kako baratati tijelom recimo pomicati ovaj tekst na mobitelu ili istovremeno hodati i držati djetetovu ruku u svojoj jednoj ruci i predmet u drugoj;

Mother, Child, Walking, Walk, Strolling, Dirt Road


– djeluje umirujuće i organizirajuće na neurološki sustav – probajte se sjetiti što radite kada ste jako preplašeni ili nervozni ili vodite neki neugodan razgovor na mobitelu.

Running, Woman, Race, Athlete, Sport, Park, Speed

O izazovima propriocepcije se najčešće čuje u djece i odraslih sa slijedećim dijagnozama:poteškoća samoregulacije

– disleksija

– ADHD

– autizam

– razvojnog poremećaja koordinacije (DCD)

– cerebralna paraliza

– Parkinsonove bolesti, moždanog udara

lomova

Tijekom igre djeteta ili izvedbe neke druge aktivnosti (odijevanja/svlačenja, hranjenja, pisanja i sl), propriocepciju nikako ne mogu odvojiti i zasebno ju proučavati jer je ona jedna od senzoričkih vještina koje zajednički djeluju (integrane su), no kada obratim pažnju na djetetov osjećaj položaja i snagu koju primjenjuje kada provodi aktivnosti/zadatak, tada mogu zaključiti o percepciji propriocepcije kao i o korištenju propriocepcije u svrhovitoj aktivnosti. Naime, nekada dijete može percipirati određeni osjet ili imati određenu vještinu no ne izvodi svrhovitu aktivnost.

Danas na raspolaganju imamo niz oblika procjene proprioceptivnih vještina, koje nam daju i objektivne i subjektivne činjenice kako bi složili potpunu sliku i usmjerili se na točno odu podršku koja je djetetu potrebna da savlada aktivnosti koje želi, treba ili mora. Informacije koje nam roditelj daje kroz razgovor, intervju (Upitnik utjecaja izazova na obiteljski život) i upitnike (SPM – Svjesnost tijela, Dunn senzorički profil) osiguravaju informacije kako izazovi (u ovom slučaju propriocepcije) utječu na dijete i obiteljski život. To nam je ključno jer ako ne usmjeravamo intervenciju na obitelj onda nemamo sve potrebne mogućnosti da se potrebne promjene implementiraju. Kao drugi dio provodimo Procjenu senzoričke integracije i praksije (SIPT) kao i Evaluaciju Ayres Senzoričke Integracije za djecu od 4 do 8, odnosno 12 godina (te starije jer su mnogobrojna istraživanja ukazala da je bolje jasnije utvrditi izazove kako bi terapijska intervencija bila učinkovita). Za mlađu djecu (ispod 4 godine, odnosno ispod 18 mjeseci) koristimo DeGangi-Berk Test Test senzorne integracije (DeGangi-Berk Test of Sensory Integration™ (TSI™) te Test senzoričkog funkcioniranja u dojenčadi i male djece (Test of Sensory Functions in Infants™ (TSFI™).

Rezultati procjene nam govore o nekoliko mogućih uzroka (na kojima dalje temeljimo intervenciju u terapiji i svakodnevnom životu):

  1. poteškoće senzoričke percepcije, odnosno poteškoće prepoznavanja i razlikovanja senzoričkih informacija, koje se recimo za proprioceptivni sustav identificiraju kao loša percepcija pozicije tako da pokreti izgledaju čudni ili je pozicija tijela neučinkovita, npr. sjedi na rubu stolica, umjesto na cijeloj stolici, prejako draga psa ili mačku, udara se u predmete ili osobe kada prolazi kroz prostor;
  2. poteškoće ili problemi praksije (somatosenzorička dispraksija) koja se najčešće očituje u poteškoćama imitacije, planiranja ili sekvencioniranja, odnosno poteškoća učenja novih vještina, poput odijevanja, brisanja nakon tuširanja, lošije izvedbe pokreta u različitim sportovima ili ograničenih vještina u igri;
  3. poteškoća senzoričke reaktivnosti koje onda utječu na samoregulaciju, emocionalne reakcije, razine uzbuđenja, pažnju te razinu aktiviteta.

Intervenciju tada usmjeravam točno na utvrđeni izazov, a naravno uvijek koristim točno pravi izazov kroz aktivnost koju dijete voli. A to…to može izgledati i ovako

Skip to content