Krećemo u vrtić

Napisala: Terezija Tišljar

Godišnji odmori su pri kraju, u zraku se već osjeća lagana napetost pred novom obrazovnom, akademskom, ali i vrtićkom godinom. Polaskom u vrtić mijenja se dnevni ritam svih ukućana i pred sve članove obitelji postavljajuse novi zadaci i vještine koje se od njih iziskuju, očekuje se adekvatna razina emocionalne zrelosti kako bi se prebrodio strah od odvajanja, strah pred novim i nepoznatim te strah od mogućih „pogrešnih odluka“. Mnoštvo je pitanja koja izviru iz nutrine svakoga roditelja poput onih kako će se dijete snaći, kakva će biti osoba koja će skrbiti o njemu, da li si možemo priuštiti ono što mislimo da je najbolje za naše dijete i na kraju da li je ono što smatramo najboljim uistinu i najbolje za naše dijete?

Ako svemu ovome pridodamo da dijete ima i poneke specifičnosti u svome rastu i razvoju cijela fabula postaje još zamršenija. Daleko teže postaje naći vrtić koji će mu pružiti uključenje u adekvatan oblik kolektiva. Velika većina roditelja smatra integraciju kao najpoželjniji oblik socijalizacije za djecu atipičnog razvoja, ali pronaći kolektiv u kojem njegova integracija neće biti samo fizička nego će se dijete osjećati dijelom kolektiva, participirati u zajedničkim aktivnostima grupe u onoj mjeri u kojoj ima razvijene sposobnosti, imati asistenta koji će mu otvarati vrata prema zajedništvu sa drugom djecom, poticati njegove interese, učiniti njegov ambijent izazovnim, djeluje na prvi pogled poput nemoguće misije.
Prva prepreka koju je potrebno prebroditi jest djetetov dnevni raspored. Ukoliko je djete uključeno u redovni vrtić radi socijalzacije te paralelno odlazi na fizikalnu terapiju, logo terapiju, terapiju senzorne integracije, uključeno je u rad s defektologom…, postavlja se pitanje kolike su djetetove mogućnosti da sudjeluje na adekvatan način u svim navedenim aktivnostima. Potrebno nam je pravo strateško planiranje koje bi izdvojilo trenutne prioritete djeteta i usmjerilo nas na ono na što trebamo staviti težište kako bi, što je više moguće, potaknuli djetetov razvoj. Nažalost nerjetka je pojava da djeca s jedne strane iz različitih razloga ne uspijevaju dobiti sve adekvatne usluge koje su im potrebne, ali isto tako nisu zanemarivi ni roditelji koji u najboljoj namjeri pretrpavaju djetetov dnevni raspored pa smo svjedoci djece koja spavaju na terapijama jer više ne mogu pratiti nametnuti im ritam. Praveći djetetov raspored potrebno je voditi računa da djetetu ostane dovoljno vremena za obroke, odmor i igru.

Druga prepreka je prisutnost asistenta u vrtićkoj grupi. Nakon izborene bitke da dijete krene u redovitu skupinu i dobije asistenta, neovisno o tome da li je on treći odgajatelj, student koji odrađuje praksu ili neki drugi volonter, postavlja se pitanje njegove angažiranosti i stručnosti kako bi uistinu mogao pomoći djetetu u njegovoj integraciji. Bilo bi izvrsno kada bi asistent bio radni terapeut koji bi imao dovoljno saznanja o tome kako djetetu stvoriti okružje koje će mu biti izazovno za njegov daljnji razvoj i u kojem će dijete imati adekvatnu količinu podražaja (niti premalo, niti previše) u odnosu na vlastite izazove, koji će dijete uključiti u aktivnosti koje se u grupi rade te mu znati povećati ili smanjiti razinu uzbuđenja u dnevnim situacijama. Ukoliko nije moguća prisutnost radnog terapeuta u skupini bilo bi poželjno tražiti njegovu preoruku i individualno savjetovanje osobe koja će boraviti s djetotom u skupini. Integracija djeteta timski je rad roditelja, djeteta, asistenta, odgajatelja, radnog terapeuta i stručnog tima vrtića. Potrebna je njihova međusobna komunikacija i spremnost na suradnju, mijenjanje, prilagođavanje i cjeloživotnu edukaciju jer je integracija izuzetno dinamičan proces.


Proces je to koji uključuje živa bića koja su podložna promjenama i mijenjaju se iz dana u dan kroz iskustva koja stječu, sposobnosti koje usvajaju i emocije koje proživljavaju. Nemoguće je zato očekivati da ćemo cijelo vrijeme rada s jednim djetetom moći primjenjivati istu strategiju.
Zamka u koju znaju upasti nedovoljno iskusni ili nedovoljno educirani asistenti jest da pružaju pomoć i podršku u situacijama u kojima je dijete inače samostalno (npr. dijete koje se samostalno kreće počnu nositi po skupini) ili počinju obavljati složenije zahtijeve umjesto djeteta bez da ga uključe u one komponente u kojima dijete može sudjelovati (umjesto da mu samo pomognu pritisnuti sapun operu mu ruke). Pišući ovo apeliram na sve koji sudjeluju u ovom procesu integracije da budu otvoreni za međusobnu korekciju, ne tražeći u tome jačanje vlastitoga ega već međusobnu izgradnju, a sve u cilju bolje i kvalitetnije usluge njihovim klijenatima, odnosno djeci s kojom rade, a kojima je njihova pomoć od neprocijenjive važnosti.


Jedan od problema koji se događa pri integraciji je kada u procesu integracije imamo dijete koje ne spada u hiperaktivnu djecu niti u djecu koja ulaze u konflikte s drugom djecom. Neki od njih jednostavno se povuku u kut i ne rade ništa. Iako takva djeca ustvari gube vrijeme u kolektivu, ukoliko ih netko ne uključuje u aktivnosti, oni svojim ponašanjem ne predstavljaju „hitan slučaj skupine“ pa njihove potrebe znaju ostati neprepoznate.

Dolazak u novu sredinu zahtijeva vrijeme prilagodbe i strpljenja, potrebno je da roditelji i djelatnici međusobno daju jedni drugima povjerenje, priliku i neki vremenski period kroz koji će se vidjeti kako svi zajednonapreduju. Ukoliko situacija ni nakon proteklog perioda ne bude zadovoljavajuća ne treba se ustručavati od uvođenja nekih promjena. Ništa u što se upustite nije zauvijek i uvijek ste slobodni prijeći u neki drugi oblik kolektiva ili tražiti promjenu kadra ukoliko dijete ne nalazi zajednički jezik sa osobom koja o njemu skrbi. U našem ambijentu se nažalost promjena asistenta, odgajatelja pa čak i terapeuta nerijetko doživljava kao osuda njegovog rada i stručnosti i na taj način se postavljaju kruti okviri koji u konačnici štete svima. Boraveći u jednom terapijskom centru u inozemstvu naučila sam kako je potpuno prirodno tražiti terapeuta s kojim dijete bolje surađuje. Na taj način dijete ostvaruje bolji napredak, a i samim terapeutima je rad puno ugodniji. Uostalom ako ne dolazi do međusobne suradnje teško ćete mijenjati drugu osobu i unatoč svim vašim zakonskim pravima najčešće se njeni stavovi neće promijeniti pa je ponekad jednostavnije odlučiti se za drugog asistenta, skupinu ili ustanovu.

Vjerujem da svaki roditelj ima svoju priču o integraciji, možda su te priče ponekad subjektivne, ali činjenica je da dolaze iz srca i želje da svojoj djeci omoguće ono što misle da je za njih najbolje, a u najmanju ruku ono na što imaju pravo kao ravnopravni članovi našega društva. Potičem ih da i dalje ustraju boreći se za dobrobit vlastitog djeteta jer tako pomalo mijenjaju i ambijent u kojem živimo i sve one koji u njemu žive.

Podijelite nas: